SVJEDOČENJE O LOGORU SUŠICA

Tekst izlazio u nastavcima u dnevnom listu "Vijesti", od 20. maja, do 26. maja 2000.


SVJEDOČENJE O LOGORU SUŠICA


Mnoštvo dokaza o strahotama logora Sušica pružio je još u avgustu 1994. čuvar tog logora Pero Popović, čiji su opisi bili osnova za seriju napisa u "Njujork tajmu". Tada 36-togodišnjeg Pera Popovića, u tri maha je intervjuisao ondašnji dopisnik "Njujork tajmsa" (NYT) sa prostora bivše Jugoslavije Rodžer Koen, koji se sada za taj list javlja iz Berlina. Ono što slijedi priređeno je iz svojevremenog teksta NYT.


Sušica još krije grozne tajne o srpskim zločinima i protjerivanju Muslimana u Bosni


Međunarodni tribunal za ratne zločine na prostoru prethodne Jugoslavije podigao je 4 . novembra 1994. godine prvu optužnicu, protiv Dragana Nikolića, svojevremenog zapovjednika čuvara u logoru Sušica kraj Vlasenice u istočnom deijlu Republike Srpske (RS). Poslije više od pet godina, američki pripadnici međunarodnih snaga za bezbjednost u Bosni i Hercegovini (SFOR) uhapsili su Nikolića i on se narednog jutra obreo u Tribunalovom zatvoru u Hagu.
Optužnica tereti Nikolića za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i teška kršenja ženevskih konvencija dok je bio u logoru Sušica. Ukoliko bude dokazana Nikolićeva krivica po bilo kom od ovih osnova, on bi mogao da bude osuđen na doživotni zatvor.
Prvi koji je svjedočio protiv Nikolića pred Tribunalom bio je 1995. godine hodža Munib Ahmetović. On je tvrdio da su ga u aprilu 1992. godine "srpske trupe" zatočile pošto je odbio da preda listu sa imenima muslimanskih vjernika, tukle ga i prisilile da nagovori ostale Muslimane na predaju.
Znatnu evidenciju protiv Nikolića pružio je, međutim, još u avgustu 1994. čuvar logora Sušica Pero Popović, čiji su opisi bili osnova za seriju napisa u "Njujork tajmu". Tada 36-godišnjeg Peru Popovića, u tri maha je intervjuisao ondašnji dopisnik "Njujork tajmsa" (NYT) sa prostora bivše Jugoslavije Rodžer Koen, koji se sada za taj list javlja iz Berlina. Ono što slijedi je priređeno iz svojvremenog teksta NYT.
Prema popisu stanovništva u Jugoslaviji 1991, u istočnobosanskom rudarskom gradu Vlasenici i njegovoj okolini bilo je 18.699 Muslimana, oko 60 odsto od ukupno 30.498 žitelja. Godinu dana kasnije, mrtvi ili rastjerani, svi su oni otišli iz tog kraja.
Njihova sudbina je odlučena u koncentracionom kampu koji leži skriven u dolini načičkanoj borovima, nepuna dva kilometra od centra grada. Ranije vojno skladište okruženo bodljikavom žicom, njegovo ime je Sušica.
Mada je logor zatvoren, put do njega je u ljeto 1994. još bio nepristupačan i pod stražom, a upozorenje na ulazu u Vlasenicu je glasilo: "Strancima je svako lutanje zabranjeno." Razlog je bio jednostavan: Sušica krije grozne tajne o srpskim pogubljenjima i protjerivanju Muslimana u Bosni.
No, u ljeto 1994. Pero Popović, bosanski Srbin, čuvar u logoru i bjegunac iz Vlasenice, po prvi je put, pružio neposredno detaljno svjedočanstvo o procesu protjerivanja i pogubljenja kojima je Vlasenica "očišćena" od njenih Muslimana.
Popović je jasno prepoznao fotografije Muslimana, bivših zatvorenika iz Sušice. Kasnije su ga isljeđivali istražitelji koji u Hagu pripremaju suđenja za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Ubijeđeni u istinitost Popovićevog svjedočenja, isljednici su preporučili da mu bude dat politički azil u Sjedinjenim Američkim Državama.
Povrh toga, Popovićevo svjedočenje je bilo potkrijepljeno sličnim sjećanjima tuceta preživjelih iz Sušice, sadašnjih izbjeglica. Oni su bili na fotografijama koje je Popović kasnije pregledao.
Njihovi podudarni prikazi, iznijeti u odvojenim, nezavisnim intervjuima, govore da je funkcija Sušice bila sistematsko uklanjanje Muslimana iz područja Vlasenice. U ljeto 1994. godine su ostajali nerasvijetljeni svi detalji kako su takvi logori djelovali, a njihovu istinsku prirodu su Srbi stalno negirali.
Popović je iznio da su likvidacije obavljane noću i da je jedinica Jugoslovenske Narodne Armije (JNA) kojom su dominirali Srbi, otvorila put za "čišćenje" Vlasenice tako što je opkolila i razoružala muslimansko stanovništvo nekoliko nedjelja prije nego što je logor otvoren.


Zatvaranja Muslimana iz Vlasenice vršila je jedinica JNA iz garnizona u Novom Sadu


Popović je procijenio da je, na osnovu pojedinačnih i masovnih pogubljenja kojima je on lično prisustvovao, blizu 3.000 Muslimana iz okoline Vlasenice izgubilo živote u Sušici pošto je rat u Bosni počeo u aprilu 1992. "Sve u svemu, oko 3.000 je ubijeno," rekao je on. Oni koji su preživjeli izgubili su domove i imovinu.
Postojanje logora - uključujući i Sušice - bilo je poznato do avgusta 1992. kada su, četiri mjeseca poslije otpočinjanja rata otkriveni Omarska i Kereterm blizu Prijedora i Banja Luke.
Od početka rata u BiH, organizacije poput Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC) i Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) ili vlasti SAD su nastojale da osmatraju tamošnja zbivanja, no to je bilo izuzetno teško. Ambasada SAD u Beogradu je izgubila pristup Istočnoj BiH u maju 1992, jer je tamo postalo pretjerano opasno, a muslimanske izbjeglice su bježale na drugu stranu - na zapad u centralni dio republike.
Pošto je otkriven logor u Omarskoj u sjeverozapadnoj BiH, ondašnji predsjednik Džordž Buš je 6. avgusta 1992. naredio obavještajnim službama SAD "da učine sve što je u njihovoj moći" kako bi utvrdile da li Srbi drže koncentracione logore u republici. Ti napori nisu ništa riješili i ubijanja u Sušici su nastavljena još dva mjeseca.
Antonela Notar, viši funkcioner ICRC u Tuzli rekla je u ljeto 1994. da njena organizacija nija imala podatke o logoru Sušica."Naše iskustvo sa otkrivanjem Muslimana koji su nestali jeste da traga jednostavno nema," rekla je ona. "Ne bi trebalo da se predamo, ali najvjerovatnije je da je većina tih ljudi pobijena."
Lindl Saks, svojevremeni zvaničnik UNHCR-a, iznijela je da njena organizacija gotovo da nije imala pristup u Istočnu BiH u maju 1992. "Od tada su," rekla je, "izbjeglice bile razbacane na sve četiri strane svijeta, i bilo je veoma teško rekonstruisati šta se zbilo."
Postojale su i sumnje u pogledu opsega masovnih pogubljenja Muslimana - naročito u manje pristupačnom istočnom dijelu Bosne - u pogledu stepena centralizacije donošenja odluka u operaciji, i u pogledu pouzdanosti često anonimnih i isključivo muslimanskih svjedoka.
Srbi su insistirali da su logori bili zatvorenički centri za ratne zarobljenike - znači ratnike, prije nego civile - i da je naziv "logor smrti" potpuno pogrešan. No iskazi preživjelih iz logora i Popovića - koji je spreman da svjedoči na suđenjima ratnim zločincima - druga su priča i utvrđuju sljedeće činjenice:
- Zastrašivanja i zatvaranja Muslimana, civila iz Vlasenice podstakla je jedinica JNA iz garnizona u Novom Sadu. Više od toga, opšta komanda logora u Sušici pripadala je majoru Miletu Jaćimoviću, oficiru JNA, koji je potom bio na službi u Pljevljima, iznio je Popović. (Na drugom mjestu za Jaćimovića se kaže da je u septembru 1992. bio oficir Vojske Republike Srpske. To ukazuje na stepen koordinacije jugoslovenske armije i srpskih vlasti u Beogradu u "etničkom čišćenju" bosanskih Muslimana i opovrgava stalne tvrdnje Beograda da je rat u BiH bio isključivo stvar bosanskih Srba.
Od trenutka kada je Sušica otvorena 2. juna 1992. pa do njenog zatvaranja četiri meseca kasnije, grupe Muslimana su likvidirane svake noći po komandi Dragana Nikolića, koji je u vrijeme pisanja teksta u NYT radio za tajnu službu bosanskih Srba, a bio je zadužen za svakodnevnu upravu logorom, što su Popović i preživjeli Muslimanu rekli. Gotovo svi pogubljeni su bili civili, odvedeni iz njihovih kuća. Bar jednom prilikom, grupa od preko 100 ljudi je pobijena.
Muslimani, muškarci, žene i djeca u Vlasenici su hapšeni sa podjednakom brutalnošću i podvrgavani istim bijednim uslovima u Sušici. Sušica je, generalno, bila tranzitni logor za žene i djecu, no i neki od njih su pogubljeni.
Mnogi od Muslimana muškaraca iz Vlasenice koji nisu pogubljeni na kraju su prebačeni u 100-tinjak kilometara udaljeni logor Batković kraj Bjeljine. U Batkoviću su Srbi predstavljali te ljude Crvenom krstu kao "ratne zarobljenike" a ne kao ono što su stvarno bili - nasumice uhapšeni civili.


Neposredno prije krvoprolića JNA je u susjednom bosanskom gradu Han Pijesku održavala manevre


Popović, koji je bio mlađi oficir u JNA krajem 1970-tih i pridružio se snagama bosanskih Srba kada je rat u BiH izbio, objasnio je odluku da svjedoči kao pokušaj da umiri savjest nagriženu protjerivanjem i ubistvom nekadašnjih njegovih komšija.
Priznao je da je tukao Muslimane zatvorenike, ali da nikada nikoga nije ubio. Sve uznemireniji poslije zatvaranja Sušice, rekao je da je napustio VRS i pobjegao iz Vlasenice 1. januara 1993, ostavljajući posao sa sječom šuma i dom koji je tamo imao.
"Najgore je bilo što sam znao zatvorenike," rekao je, nervozno čupkajući bradu. "Rastao sam sa tim Muslimanima, kao i svi čuvari. Pa opet smo ih tukli parčadima drveta i željeznih šipki. Kako je neko mogao takve stvari da zamisli, prije nego što su one počele?"
"Nema sumnje da su naređenja dolazila sa najvišeg mjesta," rekao je Popović, koji je intervjuisan van Savezne Republike Jugoslavije. "Naša armija je imala je čvrst lanac komande od početka, pa je i major Jaćimović primao naređenja od pretpostavljenih."
Kada je "NYT" o događajima u Istočnoj Srbiji i Vlasenici pitao dr Budimira Košutića, u to vrijeme rukovodioca komisije za ratne zločine koju je ustanovila od Srba dominirajuća savezna vlada, ovaj je tvrdio da su Srbi zatvoreni u mnogim muslimanskim logorima. Insistirao je da su Muslimani "započeli sve što se zbilo u Vlasenici tako što su provocirali i napadali Srbe u prva tri mjeseca 1992. u nekoliko sela u istočnoj Bosni."
Sigurno da je uspon muslimanske nacionalističke Stranke demokratske akcije (SDA) bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića nagonio Srbe širom BiH da se zabrinu za njihovu budućnost. No, zapadne diplomate su raspolagali sa malo podataka da su Srbi napadani prije nego što je rat počeo.
"NYT" nije mogao da stupi u vezu ni sa Jaćimovićem koji je komandovao "etničkim čišćenjem" Vlasenice, ni sa Nikolićem. Bosanski Srbi su 1994. žestoko ograničavali kretanje novinara i nisu se ustručavali da ih uhapse kada bi ovi odstupili od zvanično odobrenih tema ili tura.
Prije rata u Vlasenici, gradu koji je po mješovitom nacionalnom sastavu podsjećao na mnoge druge u BiH, odnosi Srba i Muslimana davali su malo nagovještaja o mogućnosti vrste nasilja kakvo se zbilo. No bilo je nekoliko uznemirujućih znakova.
U januaru 1992. su Srbi iz Vlasenice i osam okolnih opština proglasili su srpsku autonomnu regiju unutar Jugoslavije. Muslimani i ostali nesrbi su uklanjani sa radnih mjesta i prisiljeni da nose specijalne propusnice. Prema optužnici Tribunala, policija je često hapsila Muslimane i ispitivala ih, a neki su tučeni i ubijani. Mnogi nesrbi su napustili to područje, a većina onih koji su ostali strpani su u logor u Sušici.
Ibro Memišević, raniji predstavnik Katerpilara u Vlasenici koji je pobjegao iz grada 11. aprila 1992. i potom živio u Tuzli, prisjećao se u intervjuu za NYT da su, pošto je izbio rat u Hrvatskoj 1991, održavani manevri JNA u susjednom bosanskom gradu Han Pijesku.
"No," rekao je, "samo su Srbi iz Vlasenice pozvani da učestvuju, dok su Muslimani bili isključeni. Atmosfera je bila pripremljena." U to vrijeme bosanski Srbi i Muslimani su još uvijek bili građani Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pa je bilo nenormalno da su samo etnički Srbi bili pozvani u JNA. Popović se, pak, prisjećao da su grupe Muslimana bacale kamenje na Srbe.
Mada su srpske bombe počele da padaju na Sarajevo od 6. aprila 1992, srpski napad na Vlasenicu je u početku bio manje grub. Muslimani iz Vlasenice se sjećaju da su Srbi iz okolnih sela silazili u grad, napijali se, pucali u vazduh i prijetili Muslimanima da moraju da odu. No neke zajedničke muslimansko-srpske policijske patrole opstale su bar do 10. aprila.
"Odluku da odem donio sam tek pošto sam vidio kako vojničko vozilo staje ispred kuće Srbina 10. aprila i isporučuje neko automatsko oružje," rekao je Memišević. "Poruka je bila jasna."
Memišević je bio jedan od rijetkih sretnika koji je predosjećao da treba da ode. Prema Popoviću i nekolicini izbjeglica Muslimana, 21. aprila 1992. vojnici novosadskog korpusa JNA stigli su i opkolili Vlasenicu.


Ljudi na koje bi Nikolić pokazao prislanjani su uz električni stub ispred baraka i strijeljani


Tenkovi su postavljeni na ključna mjesta. Muslimanima je bilo nemoguće da napuste grad.
"Pošto je novosadski korpus došao, nije bilo načina za odlazak," rekla je Fikra Alatov, još jedna izbjeglica iz Vlasenice koja je 1994. živjela na podu dječijeg obdaništa u 30-tak kilometara zapadno udaljenom Kladnju. "Bila je potrebna posebna dozvola, a autobuskom stanicom su patrolirali Srbi."
Vojnici JNA su se povukli iz Vlasenice i ostatka BiH početkom maja, ostavljajući većinu oružja i prebacujući nekih 80.000 pripadnika lokalnim Srbima. Popović koji je pristupio armiji bosanskih Srba početkom aprila, rekao je da su stalno pristizali "gangsteri i kriminalci iz Srbije i ostali koji su vidjeli priliku da uzmu novac."
"Sa masovnom nezaposlenošću među ljudima ispod 25. godina, možete uraditi šta hoćete," dodao je Popović. "Ti ljudi su čeznuli za akcijom i prilikom da opljačkaju Muslimane."
Mada su prilike za Muslimane bile užasne tokom maja 1992. - izbjeglice pričaju da su batinanja, nasumična hapšenja i nasilnička ubistva bili uobičajeni - njihovo sistematsko protjerivanje i likvidiranje nisu počeli prije prvih dana juna.
Prvo je trebalo pripremiti logor za takve svrhe i u ranijem vojnom magacinu pod imenom Sušica, Srbi su našli idealno mjesto. Popović je iznio da mu je početkom maja njegov komandant, kapetan Boban Kukić rekao da se pripremi za mjesto čuvara u logoru.
Tokom maja je veliki hangar ispražnjen, a lorog okružen gustim nizovima bodljikave žice. "Nas petnaestorica smo izabrani za čuvare," rekao je. "Svi smo bili preko 30 godina; željeli su ljude sa nekim iskustvom. U protivnom smo mogli da biramo, ili da budemo ubijeni ili poslati na liniju fronta."
I dalje čupkajući bradu, dodao je: "Još uvijek nisam vjerovao da slijedi masakr civila."
Popović je 1994. opisivao tada 35-togodišnjeg Dragana Nikolića, kao visokog i mršavog, sa govorom kroz nos, a izgleda da je ispoljio izuzetnu brutalnost kao "dirigent" postupaka u koncentracionom logoru u Sušici. Svjedoci pričaju da je svake noći tokom ljeta 1992. Nikolić dolazio u barake i prstom ukazivao na ljude ili čitao liste imena. Nedugo zatim, ljudi unutar baraka čuli bi pucnjavu. Oni koji su probrani nikada se nisu vratili.
Pero Popović je rekao je da su probrani poređani nasuprot električnom stubu ispred baraka i stijreljani. Popović je naširoko opisao kako je u logoru obavljan proces selekcije: ljudi za koje se sumnjalo da imaju neki politički uticaj ili su trgovali oružjem nisu zamjenjivani, već su obično bili pogubljeni; ostali koji su izgledali neviniji često su prebacivani u logor Batković kod Bijeljine za eventualnu razmjenu. Žene i djeca su odvođeni na liniju fronta nekoliko kilometara na zapad i tjerani da pješače do 30-tak kilometara na zapad udaljenog Kladnja.
Mjesec dana pošto je u junu logor bio otvoren ubrzano je likvidiranje i protjerivanje Muslimana, a do kraja septembra Muslimana u Vlasenici nije bilo, kao što je nestajalo i evidencije šta su pretrpjeli.
Strijeljanja malih grupa obavljana su unutar logora, izvan hangara koji je korišćen kao barake, rekao je Popović. No, veća pogubljenja - koja su obično bila odmazda za pogibiju u ratu lokalnih Srba vršena su kod obližnje jaruge zvane Han Ploča, na južnom putu prema Han Pijesku.
Rekao je da bi ljude potrpali u zadnji dio kamiona, dovodili su ih do ivice jaruge, udaljene oko osam kilometara, a onda ubijali dok su se iskrcavali iz vozila. Grupe mladih vojnika su dovođene da izvrše pogubljenje. Tijela su padala u jarugu, a kasnije su buldožeri korišćeni da ih zatrpaju.
"Na primjer," rekao je Popović, "polovinom juna sam prisustvovao pogubljenju 26 ljudi kod jaruge. Jedan čovjek je pobegao utrčavši među drveće pošto je izašao iz kamiona. Sve u svemu, oko 1.000 ljudi je tamo pogubljeno. U početku su pogubljenja vršena danju, a onda samo noću."
Upitan o Nikolićevim motivima, Popović je rekao da vjeruje kako je bio nadahnut srpskom nacionalističkom propagandom, a i da je prigrabio velike količine novca od žrtava.


Za razliku od nacističkih, Sušica je bila logor u kome su vojnici mučili i ubijali najbliže komšije


"Nikolić je od Muslimana uzimao sve što je bilo vrijedno," rekao je Popović. "Jedna žena je meni ponudila 18.000 njemačkih maraka da joj omogućim oslobađanje. Bilo je gotovo 20.000 Musimana u opštini. Pa, možete da zamislite svote novca koje su mogle da budu zarađene."
"Nikolić i njegovi pajtaši su često izgledali pijani," rekao je Zijad Zemić koji je zakoračio u Sušicu 2. juna 1992. kao jedan od prvih zatvorenika u logoru.
"Kada bi oni stupili u logor zavladala bi mukla tišina i morali smo da oborimo glave. Nije izgledalo da ima mnogo sistema u njihovom radu. Dolazili su pijani i upirali prst u ljude," nastavio je Zemić.
Zemić koji je 1994. imao 19. godina, pričao je mucajući dok je strah izbijao iz njegovih ugaslih očiju. U logoru je ostao do 1. jula 1992. a potom je bio izbeglica u Tuzli.
"Dvojica naoružanih Srba - znam samo njihova prva imena, Milan i Mišo - došli su u moju kuću 2. juna 1992," rekao je on. "Kazali su mi da stavim ruke iza glave i pođem sa njima. Padala je kiša i želio sam da uzmem kaput, ali nisu mi dozvolili."
Zemić je utjeran u grupu od oko 260 Muslimana koji su pokupljeni u okolnim ulicama u Vlasenici i odvedeni u logor Sušica. Tamo su ga, iznio je, pretresli i oduzeli mu sva dokumenta. Onda je utjeran u hangar.
"Unutra je bilo puno civila," rekao je. "Neki su bili ranjeni, neki veoma prljavi. Pod je bio od betona i gotovo da nije moglo na njega da se sjedne."
Jedna od onih kojoj je Popović bio čuvar, 60-togodišnja Fikra Alatov, provela je u Sušici period između 5. i 12. jula 1992.
Svakog dana, rekla je, sve je više civila dolazilo, pa je za njih trebalo napraviti prostor - bilo slanjem žena i djece u Kladanj ili pogubljenjem muškaraca.
Fikra je rekla da bi se prestravila svaki put kada bi Nikolić ušao. Ona je procijenila da bi on obično uzimao oko osam ljudi. Oni se ne bi vratili.
U Sušici su uslovi, prema više od 20 svjedočenja koja se dopunjuju, bili užasni. Bar 600 osoba - muškarci, žene i djeca - bilo je unutar hangara, oko 30 metara dugog i 16 metara širokog. Nije im bilo dozvoljeno da se usred ljetnje vreline kupaju, pa je smrad pokekad bio neizdrživ.
Dva puta dnevno zatvorenicima je bilo dozvoljeno da izađu iz hangara da bi primili tanjir tanke supe i da koriste toalet. Sve vrijeme nije bilo dozvoljeno pričanje, niti su data ćebad za prostiranje po podu. Muškarci su redovno svlačeni do pojasa i tučeni.
Jedan od ljudi koga su srpski čuvari tukli metalnim šipkama bio je Amir Berbić, bravar koji je potom bio izbjeglica u Tuzli. I on je priveden u Sušicu 2. juna 1992. gdje je ostao mjesec dana prije nego što je odveden u logor Batković blizu Bijeljine i na kraju zamijenjen za srpske ratne zarobljenike. U trenutku razgovora sa novinarom NYT, njegovo lijevo uho je još bilo deformisano od batinanja, a ruke i noge drhtave.
"Tukli su me unutar i van hangara, ponekad tri i četiri puta dnevno i rezali noževima," rekao je Berbić. "Oni su vikali da će svi Muslimani nestati, nazivali nas ČBalijeČ i tjerali da pjevamo srpske pjesme." Ponekad su zatvorenici premlaćivani do smrti. Takva žrtva je bio Durmo Hadžić, Musliman koji je radio na telefonskoj centrali u Vlasenici. Nekoliko svjedoka je reklo da je ubijen unutar hangara oko 15. juna 1992. Ubrzo je još jedan starac, Asim Zidlić smrtno pretučen, dodao je Berbić.
"Tačno je da je Durmo Hadžić na smrt pretučen," rekao je Popović.
"Vjerovalo se da je imao oružje. Još jedan čovjek koga su tukli do smrti bio je Redžo Hatunić."
Prema novinaru Koenu, za razliku od nacističkih logora tokom Drugog svjetskog rata, Sušica je bila kamp u kome su vojnici mučili i ubijali ljude koji su bili njihove najbliže komšije.
Po njemu, kao potvrda dubine patoloških mržnji na Balkanu, raniji muslimanski prijatelji Srba u Vlasenici iznenada su demonizovani zato što su njihovi preci Sloveni prije nekoliko vjekova počinili "izdaju" prihvativši islam tokom dugotrajne vladavine otomanskih Turaka na Balkanu.


Onima koji se kriju ponavljam upozorenje: sat otkucava, vrijeme je da se predate!


Muslimani iz Vlasenice - koji se gotovo ni po čemu nisu razlikovali od Srba tokom prethodne četiri decenije komunističke vladavine - odjednom su postali savremeni "Turci" - riječ koju sada za njihovo opisivanje Srbi najčešće koriste.
"Potpuni zid je nastao u Vlasenici početkom maja 1992," rekla je Fikra Atalov. "Srbi nam ne bi više rekli ni zdravo."
Popović je rekao: "Gledao sam sve te ljude koje sam znao, a nisu mogli ni da se istuširaju."
Septembra 1992. jedini Muslimani koji su u Vlasenici ostali bili su stari ljudi ili invalidi koje su Srbi do tada poštedjeli pomjeranja. Sada je i na njih bio red.
Popović je iznio da je posljednjeg mjeseca djelovanja dnevnu komandu nad logorom Sušica preuzeo je major Mile Jaćimović. Jaćimović je bio nemilosrdan u riješenosti da Vlasenicu očisti od svih Muslimana, rekao je Popović.
Krajem septembra je Jaćimović riješio da zatvori logor u Sušici. Upitan da li je to bio rezultat zabrinutosti da bi logor mogao da bude otkriven, pošto se početkom avgusta 1992. doznalo za logor Omarska kod Banja Luke, Popović je odgovorio:
"Ne, jednostavno nije više bilo Muslimana u području Vlasenice. A Nikolić i Jaćimović su uzeli i sve pare koje su mogli od Muslimana."
Jaćimović je odlučio da pogubi većinu od oko 200 zatvorenika, rekao je Popović.
"Više od polovine njih su odvedeni do jaruge i strijeljani," rekao je. "Ostali su odvedeni ka linijama fronta na zapadu i kopali su rovove blizu Palemice."
Kako je Popović iznio, među onima koji su kopali rovove bio je i Suljo Hadžić, uhapšen 1. juna 1992. godine u Vlasenici. No kada su muslimanske snage kasnije napale područje Palemice, a Srbi bili prinuđeni da se povuku, nekoliko muslimanskih zatvorenika je pogubljeno. Hadžić, čiji žena i dvije kćeri sada žive u Španiji, bio je među njima.Poslije zatvaranja logora Sušica postala je ono što je i ranije bila, vojno skladište.
Prema optužnici haškog tribunala u Sušici je bilo zatočeno ukupno oko 8.000 Muslimana i ostalih nesrba. Gardisti su se seksualno iživljavali nad mnogim ženama, kao što je i drugim muškarcima bilo dozvoljeno da ulaze u logor.
Nikolić je optužen da je lično silovao četiri žene, na smrt drvenim palicama prebio dvojicu zatvorenika, a još četvoricu tukao, pored toga što je imao komandnu odgovornost za nasilje nad ostalim ulogorenima. "Zatvorenici u logoru Sušica su sve vrijeme čuvali naoružani srpski vojnici pod komandom Dragana Nikolića," stoji u optužnici.
Na vijest o Nikolićevom hapšenju, raniji zatvorenik logora Sušica Hiba Mehmedović je rekla da je "bila toliko sretna da je mislila da će je pogoditi srčana kap." Njena dva sina su nestala pošto ih je Nikolić 1992. godine odveo. Hiba Mehmedović se nada da će Nikolićevo hapšenje i njegovi iskazi pred Tribunalom baciti neko svjetlo na slučaj njenih sinova i ostalih koji su nestali u Vlasenici. "Dok sam živa čekaću da se oni vrate", kazala je ona ističući da ne može da prihvati da su joj sinovi mrtvi.
Generalni sekretar Sjevernoatlantskog pakta (NATO) Džordž Robertson je poslije Nikolićevog hapšenja kazao da "polako ali sigurno, odgovorni za kukavičke zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, bivaju prisiljeni da se suoče sa svojim djelima... NATO je riješen da odigra svoju ulogu u privođenju ratnih zločinaca pravdi," poručio je on u saopštenju.
Odkako je raniji ministar Velike Britanije Robertson došao na mjesto generalnog sekretara NATO-a u jesen prošle godine, Nikolić je sedmi uhapšeni po otužnicima iz Haga. Sva ona su protekla bez žrtava, što po analitičarima, uz odsustvo bilo kakvih nasilničkih reakcija na hapšenja, ohrabruje Sfor da bude još prilježniji u potrazi za osumnjičenima za ratne zločine.
"Onima koji nastavljaju da se kriju ja pojnavljam upozorenje: Sat nastavlja da otkucava. Vrijeme je da se predate," zaključio je Robertson.


(Kraj)