четвртак, 24. фебруар 2011.

Novak Adžić: Priča o jednoj zaboravljenoj ličnosti

Novak Adžić: Priča o jednoj zaboravljenoj ličnosti    
 

  
0705adzic 
Jedan pogled na biografiju profesora dr Milana Rakočevića, borca za nezavisnu i slobodnu Crnu Goru političkog savjetnika Krsta Zrnova Popovića, i čovjeka koji je nakon Drugog svjetskog rata bio osuđena potom rehabilitovan i nastavio da živi u Sloveniji gdje je i sahranjen


RAKOČEVIĆ Dr Prof. MILAN, (rođen 1914.godine, Krnja Jela kod Kolašina-umro 1983.godine u Ljubljani), filozof, književnik, književni prevodilac, kritičar, poliglota, publicista, novinar, pisac. Crnogorski patriota, istaknuti crnogorski zelenaš, pristalica CFS (Crnogorske federalističke stranke), borac za nezavisnu i slobodnu Crnu Goru i politički savjetnik generala Krsta Zrnova Popovića, te jedan od ideologa u Politčkom odboru  Štaba Krstove „Lovćenske brigade“ 1942-1944. godine.
Akademska karijera: Gimnaziju je završio u Kolašinu, Bijelom Polju i Nikšiću.  Završio je Filozofski fakultet (grupa za filozofiju) u Ljubljani. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani doktorirao je 1941.godine, odbranivši doktorsku disertaciju pod naslovom „ Petar Petrović Njegoš i čojstvo“. Predsjednik doktorske komisije bio je profesor filozofije dr Miko Županić; u komisiji su bili vodeći filozofi sa Ljubljanskog univerziteta, među kojima i čuveni Veber.
Učesnik je svjetskog Kongresa filozofa, održanom između dva svjetska rata, na kojemu je ostavio impresivan utisak svojim izlaganjem o crnogorskom filozofskom pogledu na svijet i Njegoševoj filozofskoj i društvernoj misli.
Politička stremljenja: Slijedi dr Sekulu Drljevića, Savića Markovića-Štedimliju, Milivoja Matovića u pogledu shvatanja crnogorskog nacionalnog pitanja. Eksponirani je protagonista teze o autohtonoj crnogorskoj etnogenezi-naciogenezi-istoriogenezi. Kao intelektualac zanimao se posebno temama koje se tiču književnosti i državnog i nacionalnog crnogorskog trajanja.
Pripada, sa Štedimlijom i Matovićem, idejnom i književnom pokretu „Mlada Crna Gora“ i „Nova književna Crna Gora“.
Dr Milan Rakočević je dio svog stvaralačkog angažmana posvetio proučavanju crnogorske usmene i narodne, epske književnosti, izučavao je stvaralaštvo barda, epske poezije starca Milije Medenice, i njegov značajni spjev „Banović Strahinja“. O ovoj temi ostavio je dr Rakočević svoj značajni naučni rad.
Publicistički opus: Predvidio je mogućnosti prikazivanja ove epske tvorevine na filmskom platnu i njegovu pozorišnu realizaciju, što se i zbilo nakon Drugog svjetskog rata. Svoj naučni rad o ovoj temi objavio je kao feljton u listu „Slobodna misao“.
Dr Rakočević bio je saradnik „Zete“, „Slobodne misli“ i drugih. Kao književnik, pjesnik objavio je dva pjesnička djela: spjev “Milan i Vjera“, i sonetni vijenac „Mojoj Crnoj Gori“. Kao književni prevodilac prevodio je sa češkog, slovenačkog i francuskog jezika, na crnogorski jezik, a sa crnogorskog prevodio je na ove jezike brojna djela, afirmišući se kao slavista i romanista.
Preveo je na naš, crnogorski jezik Franca Prešerna, Ivana Potrča i druge slovenačke pisce, te čitavu plejadu čeških pisaca, potom generaciju francuskih pisaca od Ksavijera de Mestra do ostalih. Do Drugog svjetskog rata bio je dopisnik časopisa „Pravda“ iz Ljubljane, te profesor u I i II Gimnazije u Ljubljani.
Kao profesor radio je u Učiteljskoj i Prirodnoslovnoj školi, a status univerzitetskog profesora stekao je odbranom doktorske disertacije u Ljubljani 1941. godine. Bio je redovni profesor filozofije na Univerzitetu u Ljubljani. Istaknuti njegošolog. Prevodio je Njegoševa djela na slovenački jezik i autor je brojnih studija o Njegošu, među kojima i znamenitog „Crnogorskog Prometeja“. Prevodio je književna djela raznih autora sa francuskog i drugih svjetskih jezika.
Ratna epopeja: Pred izbijanje Drugog svjetskog rata stigao je u Crnu Goru. Bio je lični prijatelj i bliski saradnik generala Krsta Zrnova Popovića. Profesor dr Milan Rakočević, tokom Drugog svetskog rata, bio je u štabu „Lovćenske brigade“ generala Krsta Popovića, kao politički savjetnik i jedan od ideologa i imao je čin oficira, komandira (majora).
Tokom Drugog svjetskog rata, u periodu od 1941-1945.godine, radio je kao novinar, saradnik „Glasa Crnogorca“(1941-1943.) i „Crnogorskog Vjesnika“(1943-1944), koji je izlazio u uslovima italijanske okupacije Crne Gore. U tim glasilima povremeno je objavljivao svoje članke, najčešće o kulturnim pitanjima i temama, polemišući sa pojedinim istaknutim klerikalno-političkim srpskim krugovima, u prvom redu sa eksponentima velikosrpske četničke ideologije, i sljedbenicima svetosavske doktrine episkopa dr Nikolaja Velimirovića.
Polemisao je i sa dr Lukom Vukmanovićem u „Crnogorskom vjesniku“ u dva članka naslovljenim „S tom li sabljom ideš u hajduke“ i „Stani pope kud si namjerio“.  Rakočevićevo djelo o Njegošu „Crnogorski Prometej“-pokušaj povezivanja Njegoševe filozofije“ (objavljeno u Ljubljani 1940. godine - fototipsko-ponovljeno izdanje Podgorica 1988. godine.) je filozofsko-književna analiza, sinteza i percepcija Njegoša, antipodna „ Religiji Njegoševoj“, autora dr Nikolaja Velimirovića. Pored toga, dr Rakočević objavio je u Ljubljani 1941.godine knjige naslovljene: “Njegoševa etika čojstva“ i „Petar Petrović-Njegoš i čojstvo“.
Pregovori sa partizanima: U Kolašinu je 1944.godine zasijedao CASNO. General Krsto Popović je na tom zasijedanju, kao svoje izaslanike, poslao prof. dr Milana Rakočevića, učitelja Milana Popovića i Nišu Vujoševića, predjednika bjeličke opštine. U Kolašinu je postignut načelni dogovor da general Krsto Popović izađe sa svojom vojskom na slobodnu teritoriju i da svoju vojsku stavi pod partizansku komandu.
Delegacija Krsta Popovića predvođena dr Rakočevićem je na zasijedanju CASNO-a u Kolašinu u ime CFS potpisala Ugovor o saradnji i zajedničkoj borbi između zelenaša i partizana protiv zajedničkog neprijatelja do oslobođenja zemlje. Bilo je to vrijeme kada je Krsto Popović želio da uspostavi saradnju sa partizanima i kada je prihvatio povratak na federalističke pozicije - što je značilo da Crna Gora bude obnovljena i da bude ravnopravna federalna republika u Jugoslaviji.
U tom smislu Krsto Popović je pozvao svoje pristalice i pripadnike da stupe u partizane i u NOVOJ. Po savjetu Popovića NOVOJ-u je pristupio, između ostalih, i dr Niko Miljanić (hirurg, koji je ranije ušestvovao na svjetskom Kongresu hirurga, te bio član Francuske hirurške akademije i nosilac najvećeg francuskog odlikovanja-Legije časti), a koji je ranije pripadao savjetničkom timu Krsta Popovića u „Lovćenskoj brigadi“ i koji je sa većom grupom federalista pristupio NOP-u i postao predsjednik CASNO-a.
Osim njega, NOP-u su pristupili mnogi Krstovi saradnici među kojima i Savo Milunović, Joksim i Risto Radović, oficir Kosto Radović, dr Novak-Novo Vuletić i major Dimitrije Jovićević, bivši šef štaba „Lovćenske brigade“.
Propast dogovora: Međutim, situacija je potom išla potpuno drugim tokom. Ugovor o saradnji partizana i zelenaša, kojeg je u Kolašinu potpisao u ime Krsta Popovića njegov delegat Dr Milan Rakočević nije ispoštovan od strane partizana-komunista. Najbliži saradnik generala Krsta Popovića, tokom Drugog svjetskog rata, njegov politički savjetnik i ideolog prof.dr akademik Novica Radović, kad je bio uhapšen od strane komunističko-partizanskih jedinica, na svom saslušanju, datom pred istražnim organima 27.decembra 1944.godine, pored ostalog, zapisnički je izjavio:
“Milan Rakočević nije bio stari federalista, ali po dolasku njegovom iz Ljubljane približio se politici Federalističke stranke, prihvatio njezin program, izjašnjavao se protiv četnika, te kao takav od stranke prihvaćan i pomagan. On je slat po jednoj misija odbora u Kolašin ili po ličnom nalogu Krstovom, da pođe i da razgovara sa partizanima u vezi izlaska federalista iz bloka. Znam da se povratio pred ofanzivu početka avgusta mjeseca i poslao nam je poruku da što prije izlazimo iz bloka. O razgovoru sa prvacima partizanskog bloka podnio je referat od 27 stranica. Znam kasnije da se negdje u Ćeklićima sastao sa Krstom Popovićem koji je ilegalno iz bloka izašao, da je razgovarao sa njim i poslije toga ne znam šta je sa njim bilo. Nije neku označenu ulogu u stranci imao, ali se nalazio u Štabu Komande i prisustvovao svim razgovorima političke prirode kao mi ostali“.
Dr Novica Radović je, 7.aprila 1945.godine u Istražnom zatvoru napisao i sljedeće: “ Po sporazumu sa predstavnicima partizana u Kolašinu, posredstvom Milana Rakočevića, koga sam sa Popovićem poslao tamo, ja sam napisao cirkularni manifest federalistima u avgustu, da se pridružuju partizanima u borbi za oslobođenje, a sam odlučio sa prvacima federalističkim da svaki ide u svoj senat i stavi se na raspoloženje vođstvu partizanskom, što su skoro svi učinili sem mene, jer su me Njemci i četnici uhapsili i držali u apsu skoro do njihovog napuštanja Cetinja, do 27.oktobra 1944.godine. Ali neobjašnjivo je, da ja i mnogi od njih mjesecima ležimo u zatvoru, dok se naši politički prijatelji bore pod petrokrakom zvijezdom već 5 mjeseci“.
Osuda, pomilovanje, rehabilitacija: Na suđenju, koje je počelo na Cetinju, 26.marta 1945.godine, pred sudskim Vijećem vojne oblasti Drugog udarnog korpusa NOVOJ-a, a koje je završeno za veoma kratko vrijeme, zajedno sa brojnim prvacima CFS-a presudom od 10.maja 1945.godine, pored ostalih, dr Milan Rakočević je osuđen „kao ratni zločinac i saradnik okupatora„ na četvorogodišnju robiju. Osudu dr Milana Rakočevića objavljuje „Pobjeda“, broj 26. od 13.maja 1945.godine.
U tom novinskom tekstu se kaže da se dr Rakočević Milan osuđuje:“na 4 godine robije i gubitak građanske časti za 4 godine, radi toga što je poznat kao razbijač narodnog ustanka i što se vezao sa raznim izdajnicima i narodnim neprijateljima. U tom cilju nastojao je da se postigne jedinstvo separatističke klike i nacionalističkih bandi. Bio je kao savjetodavac i rukovodilac okupatorsko-izdajničke propagande“.
Međutim, nakon izvjesnog vremena provedenog u zatvoru, prof.dr Milan Rakočević je pomilovan i pušten na slobodu. Rehabilitovan je. Za njega su se zainteresovali Slovenci i on je otišao u Sloveniju i nastavio da se bavi poslom univerzitetskog profesora u Ljubljani, kao i svojim naučnim i filozofsko-književnim radom.
Dr Milan Rakočević je umro u Ljubljani 1983.godine gdje je i sahranjen. Danas u Ljubljani živi njegovo potomstvo, sin sa porodicom.

http://www.portalanalitika.me/analize/politika/19814-pria-o-jednoj-zaboravljenoj-linosti-.html#JOSC_TOP

недеља, 13. фебруар 2011.

Šerbo Rastoder: Popisi i istorija

Iza ogledala

Šerbo Rastoder: Popisi i istorija

Popis muškaraca sposobnih za vojsku bila je jedna od najstarijih statističkih operacija i predmet “obrade” raznih službi koje bi sa “istraživanja po terenu” kao najdragocjenija svjedočanstva slali podatke o broju kuća, broju “muških glava” sposobnih za vojnu službu, te podatke neposredno vezane za sposobnost ratovanja

Popisi stanovništva su viševjekovna tradicija u manjem broju zemalja Evrope, posebno vezana za razvoj statistike. Popisi su pragmatična državna potreba nastala kao proizvod razvoja države, njene administracije i želje da se stvori što preciznija slika o strukturi društva.
U svakom slučaju, popisi u današnjem smislu su, ipak, novija istorijska pojava i u Evropi, a u Crnoj Gori posebno.
Prvi popisi stanovništva bili su uslovljeni sa dva bitna parametra: vojnim potrebama i porezima.
Popis muškaraca sposobnih za vojsku bila je jedna od najstarijih statističkih operacija i predmet “obrade” raznih službi koje bi sa “istraživanja po terenu” kao najdragocjenija svjedočanstva slali podatke o broju kuća, broju “muških glava” sposobnih za vojnu službu, te podatke neposredno vezane za sposobnost ratovanja.
Zahvaljujući upravo takvim izvještajima, posjeduju se podaci o strukturi stanovništva čak i onih područja koja će mnogo kasnije saznati šta je to državna administracija, statistika i slične “blagodeti” moderne države.
Popisi uslovljeni porezima su bili još precizniji, sveobuhvatniji i pouzdaniji jer je onaj koji je naplaćivao porez itekako vodio računa da mu ne promakne niti jedan bitan podatak koji bi mogao uticati na umanjenje prihoda od poreza.
Postojanje tzv. statističke vrste izvora je izvršilo revolucionarni uticaj na pojedine nauke, istoriju posebno. Tzv. “nova istorija” u Francuskoj, SAD, V. Britaniji, nastala je na odbacivanju tradicionalnih istraživačkih obrazaca i konstituisanju istorijskih činjenica u serijama koje su homogene i uporedive.
Čuvena škola francuskih “anala” je nastala na obrascu odbacivanja događajne i političke istorije i uvođenje u opticaj istraživanja, socijalnih, ekonomskih, geografskih i demografskih činjenica radi konstituisanja tzv. “totalne istorije”.
U okviru takvog shvatanja razvila se francuska “serijalna istorija” sa kojom istraživanja ulaze u kvantifikaciju unutar koje uloga kompjutera postaje veoma važna. Kompjuter omogućava kvantifikaciju mase podataka. Pri tome, pojam “kvantitativna” istorija može imati različita značenja od npr. radova ekonomista koji istoriju vide kao retrospektivnu ekonometriju.
Serijalna istorija, pak, pojedinačni i neponovljivi događaj zamjenjuje pravilnim ponavljanjem odabranih podataka konstruisanih u odnosu na mogućnost upoređenja. Na taj način se napušta istorija naracije (priče) i posvjećuje se glavna pažnja istoriji - problemu.
Serijalnom istorijom su prvobitno bili obuhvaćeni ekonomski ciklusi, trgovina, cijene, a od pedesetih godina prošlog vijeka i istorijska demografija koja upoređuje ekonomske i demografske cikluse.
Dolazi do povezivanja istorijske demografije i socijalne istorije, da bi se kasnije počelo sa rekonstrukcijom porodica, odnosno istorijom porodica (kretanje rođenja, vjenčanja, plodnosti, smrtnosti, trajanje braka, broja djece, godina udadbe, ženidbe i sl).
Od sedamdesetih se demografska kretanja sve više povezuju sa antropološkim pristupom i javlja se interes za kulturom i mentalitetom (“tavan društva”). Razvoj serijalne istorije omogućilo je postojanje statističkih izvora i evidencija koji u organizovanim zapadnim društvima postoje za period od XVIII vijeka (popisi, matične knjige, evidencione knjige, računi poslovanja, knjige župnih ureda i sl).
S tim u vezi je i razvoj istorijske sociologije koja pokušava konstruisati teorije kojim bi se objasnio odnos procesa i istorijske različitosti, pri čemu su kvantitativne metode sredstvo istraživanja.
Nasuprot tome isključivu kvantifikaciju, kao jedino naučnu, primjenjuje nova ekonomska istorija ekonomista, koja je nazvana kliometrijom. Za njih je samo ono što se može iskazati mjerenjem naučno i kliometričari povezuju mjerenje sa teorijom i teže da unište ekonomiju kojoj brojevi služe samo za ilustraciju.
Apsolutizacijom kvantitativne metode, kliometričari su poveli krstaški rat protiv dotadašnjih rezultata američkih istoričara i imaju ambiciju da rekonstruišu američku istoriju u cjelini suprotno od dotadašnjih interpretacija.
I dok su popisi kao izvor statističkih podataka u svijetu po pravilu izazivali najveću pozornost naučnika različitih profila, na našim prostorima oni po pravilu izazivaju najveću pozornost političara.
Vjerovatno i iz tih razloga su na ovim prostorima tako oskudne statističke baze podataka, pa i relativno kratka istorija njihovog organizovanog prikupljanja (popisa). Prve statistički obrađene podatke sa ovih prostora nalazimo u osmanskim defterima iz 1523, 1529-30. i 1570. godine, pa i oni nijesu bili poznati sve do sredine XX vijeka kada su objavljeni.
Podatke o prvom objavljenom popisu na području Crne Gore nalazimo u godišnjaku Orlić koji donosi informaciju da je po popisu obavljenom 1864, Crna Gora ima 196.238 stanovnika.
Popisi iz 1879. nijesu cjeloviti i ne obuhvataju čitavo područje Crne Gore za razliku od popisa izvršenog 31.decembra 1909. po kojem je Crna Gora imala 371.865 stanovnika.
Od tada je ustanovljena praksa da se i na ovim prostorima popis stanovništva obavlja po pravilu svake desete godine, izuzev u periodima rata ili nekih drugih neprilika. Tako će naredni popisi biti obavljeni 1921, 1931, 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2003, 2011(?).
Sve do popisa 1948. nijesu prikupljani podaci o nacionalnoj (etničkoj) pripadnosti, te su u tom smislu sve spekulacije o etničkoj strukturi prije tog datuma proizvoljne i spekulativne. Prvi, sveobuhvatniji popis na ovim prostorima sa elementima moderne statističke obrade obavljen je 1921. u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Taj popis je pripreman od oktobra 1919. do 20.januara 1920, kada je Direkcija za statistiku podnijela ministru socijalne politike predlog na osnovu kojeg bi se imao izvršiti “popis stanovništva, domaće stoke i domova”.
Objavljena je i posebna Uredba kojom je utvrđena obaveza da se prikupe podaci o stanovništvu i popisu koji je trebao da počne 28. decembra 1920. i da se završi do 10. januara 1921.
Popis su vršile opštine sa popisnim odborima koje je birala opštinska vlast. Popisom su traženi podaci o porodičnom stanju, socijalnom položaju, mjestu rođenja, maternjem jeziku, znanju stranih jezika, vjeroispovjesti, podanstvu, pismenosti, učešću u ratovima, tjelesnim i duševnim mane (slijep, gluvonijem, malouman), te drugim tjelesnim nedostacima (nedostatak udova).
U uputstvu koje je pratilo objavljenu statistiku prikupljenih podataka stajalo je i sljedeće: “Za statističku oznaku pri određivanju narodnosti uzet je i ovoga puta, kao i kod većine ranijih popisa u nas i na strani, maternji jezik”, da bi u Pravilima i Uputstvima bilo tačno naznačeno “šta se ima pod maternjim jezikom razumeti”.
Na ovom popisu Crna Gora je obrađena u granicama do 1912, dok su okruzi Berane, Bijelo Polje i Pljevlja obrađeni u okviru “Južne Srbije”.
Statistička obrada podataka je i tada bila politički motivisana i takva praksa se čini nastavila do današnjih dana.
Otuda je preduslov za ulazak u moderno društvo i njegova sposobnost da tehničku operaciju koja predstavlja pouzdan skener društva u datom vremenu, ne pretvori u sliku društva po mjeri onog ko upravlja skenerom.
Dok su popisi kao izvor statističkih podataka u svijetu po pravilu izazivali najveću pozornost naučnika različitih profila, na našim prostorima oni po pravilu izazivaju najveću pozornost političara

http://www.vijesti.me/kolumne/popisi-istorija-kolumna-6404

петак, 04. фебруар 2011.

ČLANCI MILOVANA ĐILASA OBJAVLJENI U BORBI 1953-54. GODINE

  Monitor, Petak, 10 Decembar 2010 feljton - Broj 1051


„Borbini" članci Milovana Đilasa
 
Jedna od najvrednijih zaostavština Milovana Đilasa su njegovi (pred)disidentski članci iz 1953/54. godine objavljeni u listu Borba. Ukupno 14 članaka. Zbog njih je Milovan Đilas na Trećem plenumu CKSKJ osuđen zbog „revizionizma" i kasnije robijao.
Borbini članci kao i druga njegova djela i danas su gotovo nepoznati našoj čitalačkoj javnosti. Borbini članci su važni iz razloga crnogorske, ambicije za ukljućenjem u moderne evropske i šire integracije. Naime, jedan od uslova priključenja bilo koje bivše socijalističke zemlje u EU jeste i prevrednovanje domicilne „ideološke istorije". Prevrednovanje podrazumijeva vezivanje za liberalni temelj u bivšem socijalističkom društvu, čime je Milovan Đilas nezaobilazna i važna crnogorska „liberalna istorija".
Borbini članci su važni kao Đilasova opomena koja je na vrijeme ukazivala društvu, eliti i partiji šta je nekontrolisana vlast i kuda ona vodi. U Borbinim člancima on se zalaže za otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova, za dozvoljavanje opozicionih grupa, traži da policija i sudovi štite zakonitost itd. Članci su kritika društvenog početka i pored toga što su dijelom ideološki obojeni.
Đilasova Borbina zaostavština su prva velika svjedočanstva o nastojanju vlasti i partijske birokratije za „kočenjem" vremena i prostora i njegovom nemijenjanju. Istovremeno članci su horizont Đilasove oštre kritike jugoslovenskog komunističkog vremena i šireg ideološkog, sistemskog prostora.
Ispod ideologije, objašnjava Đilas u Borbinim člancima, ljudi u tadašnjosti su bili sitni, nevidljivi, zaboravljeni. Oni su obezličena statistika i nazivaju se u partijskoj propagandi „masa". Đilas je prvi „ugledao" žive ljude i zavirio u stvarnost ispod fikcije. Odrekao se ideologije (fikcije) i počeo da otkriva i skida maske sa partijske, vlastodržačke birokratije i „kastokratije".
U Borbinim člancima značaj je u početku, moralu ali i ličnosti kao „krunskom svjedoku". Đilas kritikuje, opominje, predlaže i suprotstavlja se dojučerašnjim „drugovima" iz vlasti. Tako je masovno stvarao svoje neprijatelje ali i neprijatelje slobode. Stati ispred „crvenog točka istorije" i suprotstavit joj se, kako je pisao A. Solženjicin, nije bilo prosto i lako. Đilas je stao. Točak je mljeo njega ali i on je lomio točak.
Mnogi danas kažu da je Đilas u bio u pravu ali je suviše „rano propjevao". To je providna zamka protivnika slobode. To je pokušaj opravdanja moralno poražene tadašnje kulturne i političke elite koja nije mogla ili smjela da podigne glavu i vidi buduću dramu „iza brda" koja se završila '90-tih godina prošlog vijeka. Znamo kako tragično i sramno.
Daleko najvažnije saznanje iz Borbinih članaka je bilo da je narodu neko „ukrao" slobodu stavljajući mu „flaster" preko usta a pogled mu usmjerio i ukočio ka horizontu i čekanju „srećne budućnosti" i „savršenog društva". Milovan Đilas nije ništa drugo uradio osim što je prvi upro prstom, otkrio i hrabro javno ukazao na probleme tadašnjeg jugoslovenskog post-revolucionarnog bremena. Onako kako je on to „breme" vidio. Kaže se da su svi generali pametni „poslije bitke". Đilas je bio „ispred bitke".
Jedna vrijedna mudrost kaže da je u korijenu, dakle početku, sve. Ako je to tačno, a trebalo bi da su sve tajne tamo, onda je ponovno čitanje Borbinih članaka isto što i gledanje sjaja ispod prašine koja se taložila preko 50 godina.
Borbinim člancima Milovan Đilas je jednu „svoju" istoriju zaklopio 1953/54. godine a počeo otvaranje i stvaranje druge, nove, disidentsko-zatvorske koja je trajala do smrti aprila 1995. godine. Teško je reći koja je istorija značajnija.
Danas se postavlja opominjuće pitanje: zašto je Milovan Đilas robijao kad je bio začetnik ideje o slobodi u nas? Ako je našoj dogmatskoj pameti odgovor „poznat", modernoj Evropi danas nije i to Crna Gora opet može i platiti ali i „unovčiti" bržom evropeizacijom.

Veselin Mitko PAVLIĆEVIĆ

  Novi oblici

Sve velike ideje, svi veliki pokreti u istoriji bili su poraženi ako nijesu našli svoj – specifični, konkretni – put kroz život. U stvari, oblici njihovog života nijesu bili u skladu sa stvarnim potrebama i sviješću masa.
Ovo je preveć stara istina. I – kao sve stare istine – pomalo dosadna i nevesela. Al stare istine mahom imaju tu prednost što se nameću, što neodovoljivo traže da budu na nov način provjerene, ponovo još dublje dokazane.
Kakvi su naši oblici života? U kakvim oblicima mogu da žive, da se rascvjetavaju socijalizam i demokratija? Koji li je taj njihov – konkretni, specifični – put kroz život?
Odgovor na ovo izgleda važniji nego na pitanje šta su – socijalizam i demokratija. On bi trebalo da otkriva: kako, čime kod nas sadržine socijalizam i demokratija mogu da žive i pobijede. Nije riječ o oružju, nego o načinu njegove upotrebe. Jer oružje je već tu: nacionalizovana industrija, radnički savjeti, organizovana vlast za odbranu poretka od nezakonitih pokušaja, sve demkratskije društvene organizacije, ipak povoljan međunarodni položaj, izvjestan stepen svijesti i kulture i – što je najvažnije - uspon privrede, za koju se više ne može reći da je samo polukolonijalna. A kad je oružje tu, onda je upotreba najvažnija. Top koji ne grmi, sablja koja ne sijeva – samo su predmeti određenog oblika, ali ne i stvarni top i stvarna sablja, ne i ono čemu ih je čovjek namijenio.
Nikakav odgovor ne može nove oblike da otkrije. Dobar odgovor pripomaže, a treba ih pronaći radom, borbom. Sigurno je jedno: do novih oblika mora doći, oni moraju biti otkriveni u borbi za pobjedu demokratije i socijalizma.
Zna se da će socijalizam pobijediti. Nije to u pitanju, nego – da pobjeđuje danas. Jer danas može biti i tučen. Ljudska svijest, ako prozre datu društvenu stvarnost i ako se ostvari u organizaciji, u materijalnoj sili, dovodi do toga da prevagne određena tendencija u društvu. Tada je svijest materijalna društvena sila, čak odlučujuća, koja djeluje nesuzdržljivošću stihije. Tako svijest pomaže najaktivnijim snagama da iziđu iz trenutne obamrlosti u koju ih je bacila i uvijek ih baca svaka nova stvarnost.
Kod nas mnogi oblici i pojmovi već umiru, takoreći sami od sebe. Nesklad je, u stvari, u tome što ih novi oblici i pojmovi nijesu zamijenili, nego se umjesto njih pojavljuju i sasvim stvari, predrevolucionarni. I to zbunjuje mnoge. Na površinu izbiju, iz zapećaka istorije, stara nacionalistička, mističarska shvatanja feudalnih i buržoaskih provincija. To je prolazno, ali – zahtijeva borbu. Kao i protiv birokratizma. Jer u društvu, dosad, ništa bez borbe nije umrlo, ni nastalo.
No samo tom borbom sa čitav problem ne iscrpljuje, jer razlike mišljenja, različiti predlozi i stavovi po raznim pitanjima, javljaju se čak i unutar socijalističkih snaga.
To već nijesu stare svađe s buržoazijom. Ne, to su „svađe" unutar socijalizma, na njegovom tlu.
I to je prirodno. Čim je nestalo centralizovanog rukovođenja, čitavim životom društva – što je bilo i nužno i korisno u ratu i odmah iza njega – razlike su neminovne. One izlaze iz samog privrednog sistema. Slobodna socijalistička privreda traži odgovarajući oblik – socijalističku demokratiju. Gdje i kako se troše sredstva više nije i ne može biti samo stvar ove ili one ustanove, foruma i sl. A ni političkog pokreta, nego – predstavnika onih koji ta sredstva stvaraju. A tu su diskusije i razlike neizbježne. S tim nastaju i druge razlike – u pogledu tempa trošenja, izgradnje ove ili one stvari itd. Dakle – razlike, uprkos jedinstvu za odbranu nezavisnosti, za jačanje socijalističke (društvene) svojine, za učvršćivanje bratstva i jedinstva (tekovina revolucije) i sl.
Razlike u shvatanjima, po raznim skoro po svim konkretnim pitanjima sreću se na svakom koraku. Svaki odbor, organizacija, preduzeće, svaki časopis i novine već ih imaju u praksi. Šta je tu sad najednom? - pitaju se oni koji su navikli na stare oblike rada i odnosa. Ništa rđavo. Pa to i jeste ono što se zove socijalistička demokratija – slobodna, otvorena diskusija unutra socijalističkih snaga. Znači li to grupe frakcija i sl. Unutar tih snaga? Ne bi smjelo ni trebalo, jer bi vraćalo nazad, pomagalo buržoaziji i birokratizmu. Socijalističke snage bi morale i trebale biti jedinstvene protiv takvih pokušaja. Ali i jedinstvene u nastojanjima da se izraze sva – socijalistička, demokratska – shvatanja. Da, reći će, ali socijalističko, demokratsko – za dati momenta – može biti samo jedno. Svakako. Ali do njega se danas može doći samo u slobodnoj diskusiji.
Širi i čvršće jedinstvo preko razlika – to je demokratski put, to je socijalizam, pa, prema tome, i svjesni cilj socijalističkih snaga.
Trst je blještavi primjer takvog jedinstva. Ali nije jedini i neće biti jedini.
Socijalističe razlike nijesu stara svađa i tuča s buržoazijom, pa ni metodi i oblici diskusije ne mogu biti više kao s njom. Sve diskusije koje su ičim mirisale na te stare oblike (psovanje, naduvavanje, podmetanje, cjepidlaštvo, nepotrebna žestina, lična uvrijeđenost isl.) stavile su mučan utisak, bez obzira na sadržinu. I doista, treba smatrati da je jedna od velikh tekovina demokratizacije što se pridaje toliko važnost baš tome kako se diskutuje.
Samo ovakva unutar socijalistička sloboda, principijelnost, otvorenost, drugarstvo i sl, uprkos razlikama – samo takvi oblici mogu učiniti socijalističke snage jedinstvenim mogućim u borbi protiv starog – buržoazije i birokratije. To je jedini put, jedini oblik kroz koji demokratija može da se ostvari, a da tekovine revolucije i socijalizma ne budu ugrožene.
To je najvažniji oblik u datom momentu. Ali on nije i jedini. U stvari, svi oblici javne aktivnosti moraju biti novi. Ali novi ne mogu biti bez diskusije, bez ispoljavanja raznovrsnih mišljenja.
Moramo, dakle, učiti i naučiti da poštujemo tuđe mišljenje, makar nam, izgledalo i glupo i konzervativno (konzervativno kao socijalističko). Moraćemo se privići i da sa svojim stavovima ostajemo u manjini, makar bili u pravu, a da pri tome ne mislimo da socijalizam, revolucionarne tekovine i sl. moraju propasti.
Jer socijalizam, tekovine revolucije, vlast radnog naroda, danas su stvarnost, bez obzira šta ma ko, pa i mi, mislio o njima.

1. 11. 1953. Milovan ĐILAS

 http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2190:lanci-milovana-ilasa-objavljeni-u-borbi-1953-54-godine-i-novi-oblici&catid=1535:broj-1051&Itemid=2553

  Za sve?


Često se čuje: naša demokratija nije za sve nije za njene neprijatelje, za njih nema demokratije. Obično se pod ovim shvata: neprijatelj demokratije – buržoaski reakcionari i informbirovci – ne mogu nesmetano da rovare protiv postojećeg poretka i na njih se mora spustiti ruka zakona. Takvo shvatanje gornjih izraza prima i odobrava ogromna većina naših građana. Izgleda da oko toga nema niti može biti zabune...
Pa ipak, zabune ima, uprkos jasnih i riječi, i shvatanja, a i same prakse, jer i jedno i drugo i treće, kako to obično biva u klasnom društvu, pošto biva privatno od različitih snaga – i socijalističkih, i birokratskih, i kapitalističkih – biva različito i tretirano.
Kapitalistički ostaci ne priznaju nikakvu slobodu koja nije sloboda za njih. Oni samo takvu, samo za njih slobodu i zovu slobodom za sve. Svaka klasa, tačnije – politički pokret, utoliko je nekritičkiji ukoliko svoje interese, shvatanja, moral, ideale itd, prikazuje željom i interesom čitavog društva (naroda). A takva nekritičnost nastupa, kao što se zna, čim klasa, pokret dospu u sukob sa objektivnim razvitkom, odnosno – sa željama, sviješću i životom masa. To se već davno dogodilo s našom buržoazijom i njenim pokretima. Slično se događa i s birokratijom i birokratizmom, s tom razlikom što oni smatraju da sloboda nije za sve, nego samo za njih, budući sebe smatraju – a naročito žele da ih drugi za takve drže – najnaprednijom, vodećem i sl. snagom društva (naroda). Svjesne socijalističke snage se samo naizgled slažu i s jednim i s drugima. Ali to slaganje može biti samo prividno i veoma, veoma uslovno. Svjesne socijalističke snage ne bi mogle prisvajati demokratiju samo za sebe, pošto nije lako jasno odrediti šta je socijalistički svjesno a šta nije, a još manje gdje te svjesne snage prestaju, a gdje počinje buržoasko-birokratska reakcija. Naći takvu granicu je teško i zbog toga što birokratske sile svoju samovolju i gospodstvo nad narodom baš i pravdaju opasnošću od kontrarevolucije, mada one pritiskom i despotizmom, izazivaju otpor i negodovanje i običnih radnih ljudi. (Ko može tačno znati, na primjer, u prinudnoj kolektivizaciji, otkupu i sl. Kad negoduje kulak, a kad seljak?) Otud izgleda da je za komunistu – demokratu, za socijalistu, najjednostavnije i najprirodnije da bude – za demokratiju za sve. Ali takav stav u praksi – naročito u zemlji u kojoj je radnička klasa još malobrojna – odmah i lako iskorištavaju reakcionarne sile, naročito na selu, i – pretvarajući demokratiju za sve u demokratiju za njih – izigravaju pukotine u zakonima da bi razvile nazadnu, a u našim uslovima neizbježno i izdajničku akciju. Biti za demokratiju za sve u našim uslovima je mogućno samo pod uslovom ako svjesne socijalističke snage istovremeno vode i aktivnu borbu protiv reakcije... Socijalistički borac, pravi komunista, danas se, u stvari, i razlikuje od birokrate ili deklasiranog malograđanina, baš po tome što umije da se kreće, da se bori u novim suprotnostima (buržoazija – birokratija – demokratija), što nastoji da savlada i potisne antisocijalističke sile razvijajući konkretne demokratske oblike i dižući svijest masa o demokratiji. Zašto svijest masa i zašto konkretne oblike? Ako demokratski oblici stvarno postoje, ako ih doista razvijamo iz stvarnosti, onda će ono ući u svijest, u navike masa i biti stvarna garancija protiv kapitalizma i birokratizma. Kad neka ideja zahvati mase, ona postaje materijalna sila kadra da mijenja stvarnost...
I to jasno, i jednostavno.
Ali opet ostaje pitanje: zašto demokratija i za buržoaziju? I u kom obliku i za nju? Oblik koji važi i za buržuja jeste i jedino može biti – da zakon važi za njega, da se ni njemu ne može dogoditi ništa mimo zakona. Dake: stvarna jednakost (forma postoji u svim našim zakonima) pred zakonima, to je oblik koji jedino može da spriječi subjektivno i samovoljno određivanje - a time i razaranje – granica između socijalističkih i reakcionarnih snaga.
Već je kapitalizam – tamo gdje je bilo političke demokratije – ostario jednakost građana pred zakonom. Ali kapitalističke svojina je onemogućavala da ovo pravo postane i stvarno (npr. u pitanju štampe – vlasnici buržuji, u pitanju slobode organizovanja – buržuji imaju pare za profesionalni politički aparat itd.) Socijalistička svojina – u već razvijenom i učvršćenom socijalizmu – davala bi prednost socijalističkim snagama utoliko što bi lišavala buržoaziju materijalnih sredstava političke borbe. Zakoni djeluju takođe u tom pravcu. A ostalo su – uglavnom – agitaciona, vaspitna i slična sredstva.
Kod nas je buržoaziji i stvarno i formalno osporena ravnopravnost. Ona je ravnopravna, u stvari, samo ako ne dejstvuje kao klasa i kroz svoje klasne organizacije, tj. svaki buržuj je ravnopravan samo kao individua, kao građanin. To je stvarno stanje. I nije idealno, sa stanovišta apstraktne, neostvarive demokratije. Protivrečno je: ravnopravnost individua pred zakonima, a stvarno osporavanje tim individuama kao pripadnicima klase da budu ravnopravne. Likvidacije tog protivrječja vodi, u stvari, ka ukidanju i same demokratije, kao oblik klasnog nasilja (većine nad manjinom, u najidealnijem slučaju). I to protivrječje rađa svakojake antidemokratske ispade, samovolje i nezakonitosti. Ali mi moramo da živimo baš u njemu – radi socijalizma i demokratije, radi ukidanja klasičnih klasnih oblika i metoda politike i političke borbe, a time i svih razlika između građana. Pravi komunista – demokrata danas se i razlikuje od birokrate i malograđanina zalutalog u komunuzam po tome što ne negira ovo protivrečje, nego što se bori da ga ukine na korist socijalizma, tj. - što se bori za ravnopravnost svih – i buržuja - pred zakonima, a istovremeno vodi idejnu borbu protiv buržoaskih shvatanja i vaskrsavanja kapitalizma.
Ta i takva borba je, u datim uslovima, jedan od bitnih oblika socijalističke demokratije.
Samovolja, nedemokratizam, proizvoljno i olako i monopolističko tumačenje šta je a šta nije buržoasko, razaranje još i neodnjegovanih formi demokratije, - sve to unakažuje, izopačuje socijalističke snage i socijalizam, potsijeca ih, čak ako i slabi buržoaziju. A baš su za demokratski razvitak unutarnja čistota, kulturnost, istinoljubivost, diskusija i kritika, slaganja riječi i djela (odnosno – poštovanje vlastitih zakona) važniji od ičega kad su vlasti i industrija u rukama buržoazije morali trajati i duže. Jer to su oblici koji vode nestajanju kapitalizma, i onog državnog, a ne samo nestajanje jedne klase koja je, na kraju, bila jedino kadra da bude sluga i izdajica.

22. 11. 1953.


http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2237:lanci-milovana-ilasa-objavljeni-u-borbi-1953-54-godine-ii-za-sve&catid=1558:broj-1052&Itemid=2577

 Važnost oblika


Ne postoji ništa što bi bilo ništa. Jer bi time ništa bilo nešto, ništa bi postojalo. A ništa ne postoji. Postojanje i ništa se isključuju i u stvarnosti i kao pojmovi. Jer nema prostora u kome ne bi bilo nešto. Nešto jedino i traje. Jer nema ni trajanja bez nečega. Jedino materijalni svijet postoji u prostoru i trajanju. Nema prostora i vremena bez materije, ni materije van vremena i prostora (jer bi van vremena i prostora moglo biti samo ništa, a kako ono ne postoji, nego postoji samo nešto, to nešto je uvijek stvarno, materijalno).
Već su antički mislioci (Demokrit, Aristotel) sve to, manje – više, dokučili. Oni su već znali i za kretanje kao za bitnu osobinu materije. Savremena nauka ne samo da sve to potvrđuje, nego dokazuje i da svijet, kome je svojstvena materijalnost, prostor i vrijeme, ne postoji bez nekakvog kretanje, nekakvog mijenjanja, a ni lišen nekog – tačnije: nekih, mnogih, a možda i nebrojenih – oblika energije. Kretanje, energija itd. To su oblici postojanje materije. Materija bez oblika nema, kao ni bez prostora, vremena, kretanje i sl. Ništa ne postoji, ništa se ne kreće sem u nekom obliku. Oblici – ili kako se to češće kaže: forme – jesu način života, način postojanja materije. (A u materijalno, materiju, svijet i sl. – najšire shvaćeno – spada i ljudsko društvo, budući su i ona ,,proizvod" materije, budući ne postojanje bez nje). Cvijeće ne postoji bez određene boje i mirisa. Ni pjesma bez oblika. Sve veliko stvoreno je u savršenoj – i uvijek drukčijoj – formi. Nema sadržine bez forme i pretpostavljati jedno dugome je besmisleno, jer se oni u stvarnosti ne pretpostavljaju, nego idu zajedno, neodvojivo, makar i suprotni, i baš što su suprotni, jedno drugom. Ništa, - pa i život, lijepo je onda kad su forme i sadržina u najvećem sukobu, kad se jedno u drugom najpunije izražavaju, odnosno – kad su u najvećem skladu.
U ljudskoj praksi svako zapostavljanje formi ne potiče – kako bi moglo izgledati – iz neke pretjerane revnosti i ljubavi prema sadržini, nego – po pravilu – iz potajne, možda a nevidljive i nesvjesne, ali stvarne namjere da se izigra, obmane, podredi i siluje sama sadržina. U stvari, potcenjivanje bi forme bilo sadržine pogubno se odražava ne samo na jednom. Ne može se ni potcjenjivati ni precjenjivati samo jedno ili drugo, jer su u stvarnosti neodvojivi, žive jedno drugim i jedno u drugome.
Ljudi oduvijek – otkad su u društvu – žive i moraju da žive. Ali ljudi žive samo na određen način, u određenim – društvima – oblicima (forma). Van društva, bez društvenih načina, oblika, oni ne bi ni bili ljudi (društvene životinje). Ti oblici života se stalno mijenjaju, mijenjajući time i način života ljudi. Ono što se ne mijenja – odnosno mijenja se i ono, ali sporo i nezavisno od svijesti ljudi – jesu biološki zakoni života (kao određenih živih bića). Svoj život u društvu, kao i život društva, ljudi grade sami, razumije se, u zavisnosti od materijalnih i duhovnih mogućnosti svoje epohe.
Život društva uvijek ima – kao i sve – i sadržinu i formu. I to neodvojive jednu od druge.
Jugoslovenski komunisti su dugo, veoma dugo morali da se tuku, u raznim i stalno novim oblicima, za novu sadržinu (novu svojinu, novu vlast, novu ideologiju). Oni su se dugo držali shvatanja da je sadržina glavno, a forma sporedno. Iako je ta postavka jednostrana, i stoga, umnogome i netačna, možda je baš čvrsto držanje za nju bilo ne samo neminovno, nego čak i korisno da bi se mogle razoriti stare sadržine i stari oblici.
Ali danas više nije tako.
Sada, kada je nova - socijalistička – sadržina, sem na selu, uglavnom već tu. Izgleda da nema drugog načina da se ona očuva nego ako se bar podjednako, ako ne i više, ukazuje pažnje i prezrenoj i zapostavljenoj formi.
Jer šta je forma (oblik)? To su, prije svega, zakoni, pošto oni umnogome regulišu način života ljudi. To su, dalje, moralne društvene norme, utvrđene navike u odnosima između ljudi, načina diskusije, donošenje odluka itd. i sl. Ukratko radi se o tome kako ćemo živjeti, kako rješavati sporove i neslaganja među sobom. Njegovanje i razvijanje formi, pošto već imamo socijalističku sadržinu, znači: dovođenje u sklad načina života ( u stvari – društvenih odnosa) s društvenom osnovom (svojinom). Dovođenje u sklad forme i sadržine je stalan proces, jer je i rušenje tog sklada stalan proces. A dovoditi ih u sklad danas znači – njegovati i razvijati demokratiju. A i nešto više i trajnije i dalekosežnije od demokratije – njegovati i razvijati očovječene, prirodne odnose među normalnim, običnim prirodnim ljudima. To znači – kročiti u novu, socijalističku kulturu, u kulturu novih odnosa među ljudima. To znači – omogućiti diskusiju i kritiku. I to na danas jedino mogući – demokratski, civilizovani – način. To znači... znači sve – očovječavati, stalno kretati sadržinu socijalizma i demokratije, onu sadržinu koja je za obične ljude i za njihov život, u stvari, jedino i važna, pravo ne međusobne odnose, društvene odnose, u stvari, uređuju sve slobodnije i samostalnije.
Nekad je bilo i važno i neminovno boriti se sa svim sredstvima i oblicima – za sadržinu. Činilo se svijesti našoj – da i za formu – za novu formu vlasti, novu formu svojine, nove forme svega. Sada ... Iako se zna da se forma ne može odvojiti od sadržine, da su one jedistvo suprotnosti, da se međusobno bore, satiru i iznova stvaraju, ne mogući jedna bez druge... sada izgleda da je borba za formu, za njegovanje i razvijanje demokratskih formi života – ili još bolje: običnih, ljudskih formi života – trenutno nešto najvažnije, najnužnije i najprogresivnije. To je borba za sadržinu, za demokratske, socijalističke, ljudske odnose među ljudima. Jer čemu danas nacionalizovana industrija i trgovina – to ima i SSSR i drugi državni kapitalizmi – ako i društveni odnos nijesu ,,nacionalizovani", ako obični ljudi ne uređuju međusobne odnose i odnose u vlasti i privredi na slobodan nači, ako bi im bila silom i obmanom nametnuta forma društvenih odnosa?
Tako i mora biti. Svako društvo, čim je ulazilo u svoje normalne i stvarne oblike, oblike kojih je bilo svjesno, svjesno se okretalo formi. Zašto bi socijalističko društvo bilo izuzetak? Možda samo utoliko što u njemu forma još jače, tj. – slobodnije, treba da dođe do izraza, jer se na taj način jedino i mogu kretati osnova sadržine socijalističkog društva.

8.11.1953.

http://www.monitor.co.me/index.php?option=com_content&view=article&id=2238:lanci-milovana-ilasa-objavljeni-u-borbi-1953-54-godine-ii-vanost-oblika&catid=1546:broj-1053&Itemid=2565

  Ima li cilja?


Nije ni lijepo ni zanimljivo počinjati uvijek s tzv. vječnim istinama. Ali se to prečesto mora činiti, ne bi li one druge ,,neobične" i prolazne istine lakše prokrčile put. I tako, nikakva teorija nije dosad postavila neki daleki – konačni – cilj koji bi se zaista i ostvario. To ne znači da ljudi mogu bez dalekih ideala. Ali ti daleki ideali su ponajviše izraz neposredne ljudske nužde i poimanja suštine njihovog vremena. A ponajmanje je padala na um Marksu koji se više od ikoga – prije, a i poslije njega- oslobodio dogmatike i proricanja, da iznalazi i postavlja konačne ciljeve ljudskog roda. On je, sem ostalog, otkrio da razvitak gura kapitalizam neizbježno, u njegovu suprotnost – u socijalizam, u komunizam. Komunizam za njega, prema tome nije plod genijalnih glava ili plemenitih želja i ciljeva, nego društvene nužde. A nešto što je nužno, u stvari i nije cilj – jer cilj postavljaju ljudi sviješću, nego proces događanja, proces miran i buran, svjestan i stihijan, revolucionaran i evolutivan, ali u svakom slučaju neizbježan, kao i svi drugi objektivni procesi u istoriji.

Reći će se: stvar i jeste u tome da socijalistički borci svjesno postavljaju ciljeve polazeći od tendencije stvarnosti i – samim tim – boreći se za njih ubrzavaju objektivno kretanje, mijenjajući i samo društvo. Doista, tako i jeste. Ali o kakvim se tu ciljevima radi i može raditi? Samo o doglednim, konkretnim ciljevima, koji se mogu analizovati s manje-više tačnom naučnom sigurnošću. U stvari, naučno je tačnije govoriti o zadatku, o zadacima, nego o konačnim ,,ciljevima", uglavnom nezavisnom od naše konkretne volje i želje, pa i aktivnosti, a podređenim objektivnom kretanju društva, u koje spadaju i naše svijesti i akcija. Iz toga: cilj nije i ne može biti komunizam, komunističko društvo, jer će do toga na kraju krajeva morati i – tako i tako da dođe, preko neodgovornog niza ostvarivanja stvarnih, opipljivih i svjesnih ciljeva (npr: borbe za vlast, nacionalizacije, stalnog razvijanja demokratije, razvijanje proizvodnih snaga itd.).
Tretiranje objektivnih nužnosti kao ciljeva ne samo da vuče u teološku mistiku i vulgarnost nego po pravilu ima za cilj posledicu da se neki konkretni zadatak, neka konkretna forma – organizacija, grupa, mjere i sl. prikazuje kao apsolutni, najzad dostignuti ideal, a zatim i naša subjektivna uloga i akcija kao nešto što može da stvara i objektivne zakone, kao samo objektivna nužnost. I ovo je sem drugog, osnova svakog plitkog i zainteresovanog empirizma (,,prakticizma"), a u našim uslovima i jedan i od bitnih izvora birokratizma. Konkretno: kod nas se obično ova ili ona mjera ili organizacioni oblik prikazuju u najmanju ruku kao dio ili etapa konačnog cilja (socijalizma, komunizma). A u stvari nije tako. To nesumnjivo jesu karike, svjesne i organizovane, ali – ka cilju koji, kao nešto vremenski i inače tačno fiksiran u stvari ne postoji, jer nije nešto što će se odjednom dogoditi, nego događati, jer se do njega stiže objektivnim razvitkom, u kome je i ljudska volja i akcija samo dio elemenat kretanja nezavisnog od ljudske volje i akcije. Malo đilasovski zamršeno rečeno! Možda. Još jasnije: do ,,konačnog cilja" može se u stvari stići samo preko konkretnih ciljeva. Npr: cilj je bio vlast, cilj mogućan i stvaran. Sada: demokratija, takođe cilj mogućan i stvaran. Ali ni vlast ni demokratija nijesu konačni ciljevi. A šta će biti sjutra, iza demokratije, ,,konačni cilj"? Vjerovatno postepeno ukidanje demokratije njenim sve punijim razvitkom. A zatim? I opet zatim? Nema, u stvari, konačnog cilja kao konkretne akcije. Kretanje, stalno i protivrečno, ali ni ono kao cilj, nego kao neminovnost.
A sada, kad već imamo novu – socijalističku – vlast i novu – socijalističku – ekonomiju, kad već u stvari živimo u socijalizmu i demokratiji – socijalizmu i demokratiji, makar i mladim i nerazvijenim ali baš njima i u njima – šta u stvari može biti naš cilj? Komunizam, svakako. Ali to je onaj daleki, apstraktni, neminovni zato nesporni ,,cilj". Njega čak ne poriče ni inteligentniji buržuj, a birokrata se u njega zaklinje na sva usta. Važniji su u stvari, oni stvarni i dogledni socijalistički putevi, oni pravi, realni ciljevi, oko kojih i nastaju raspre i razlike – i s kapitalizmom i s birokratizmom. Sada, npr., nije važna nova vlast kao takva, jer ona je već tu, nego – način njenog funkcionisanja, naime, da li ona funkcioniše demokratski ili antidemokratski. U kulturi, na primjer, nije danas tako važna agitacija za revoluciju, socijalizam i sl., jer prvo je već svršeno, a drugo se razvija, nego – stvarno umjetnička, stvarno nova djela. Itd. isl. To su stvarni ciljevi. Cilj je, danas, ukratko, ovo omogućiti što brže? I bezbolnije kretanje socijalizma, demokratije naprijed, preko konkretnih i ostvarljivih oblika, a ne – komunizam i slično.
Baš zbog toga što su se, na primjer, sistem radnih zadruga, ili naš stari (u suštini – staljinski!) ili forma organizacije, ili određena uloga partije, shvatili kao socijalistički i komunistički ideal, a ne kao manje-više pogodni privremeni oblici kretanja u socijalizmu ka komunizmu, mnogi ljudi su prilikom svake promjene doživljavali unutarnje krize, kao da se s promjenom već ostvarenog konkretnog cilja i ustaljenih oblika u stvari mijenja i konačni ideal. Slična razočarenja čekaju i u budućnosti sve one koji ove – današnje – oblike ne budu shvatili kao prolazne i prelazne, nego – kao apsolutni ideal ili neprikosnovenu svetinju u stvari apstraktnog i neuhvatljivog apsolutnog ideala.
Pa najzad, šta je cilj i ima li ga? Na to je već odgovoreno. Treba još dodati: oslobođenje ljudskog rada od svačijeg i svakog gospodstva nad njim, tj. - stalna borba za demokratiju, to je jedini stvarni i trajniji cilj, i za nas danas, a i za čitav ljudski rod. Jer to omogućavaju kretanje. I svi konkretni oblici i konkretne mjere koje to olakšavaju – dobrodošli su i napredni. Ti konkretni oblici, te konkretne mjere – to je cilj. Ostvariv iz etape u etapu, od konkretnog do konkretnog zadataka. Borba neprestana. To su socijalizam i demokratija.
,,Onaj je samo dostojan slobode i života,
Koji svakog dana mora da se bori".

8.12.1953.


  Revolucija


Smrt ili život, biti ili ne biti – tako se pokrenu džinovske neuspavane i nezamorene snage Revolucije na prvu sjen starih klasa. Revolucija je već postala stvarnost – jedinstvom Jugoslovena, društvenom svojinom, nezavisnošću, i pokret protiv utvara prošlosti jeste polet života koji živi protiv nečeg što je bilo, iako još nije sasvim umrlo.
U stvari, nije više problem toliko u tome kako da se Revolucija odbrani ili objasni jer ona je već u krvi, u tkivu društva, nego – kako da se ona dalje razvije, kako da ne bude prevarena, u stvarnosti koja nastaje, u životu koji izbija.
Zašto je i naša Revolucija ,,voljela", kao i svaka druga stvarnost, da se prikriva? Bez galame o ,,konačnom cilju", o socijalizmu, ona je pobijedila i sve do sukoba s Moskvom, nije se ni zvala pravim imenom, nego se krila iz čednih naziva Narodnooslobodilačka borba, Narodnooslobodilački rat i sl. Istina, nije to bilo nekorisno. Naprotiv. Tako se lakše kretala. Kao i svaka druga stvarnost – našla je za se najljepšu i naprikladniju odoru. A 1948. godine, u borbi protiv ,,socijalističke" hegemonije, zbacila je i tu nestvarnu odoru. Ali zašto danas tako mnogo govore o njoj i u ime nje, čak i oni koje nije opijao njen zanos? Je li ona i sada stvarnost, ili se rađa u njoj i iza nje neka druga stvarnost što bi htjela da se sakrije iza njene ognjene odore?
Razumije se, Revolucija se – u smislu nasilne borbe za vlast – već davno završila. Ono što se sada događa jeste, u stvari, revolucija u društvenim odnosima. Društvo nije moglo da se kreće u odnosima i oblicima u kakvima je izišlo iz Revolucije. Ono je imalo dva puta – ili pretvaranje revolucionarnih, a time i demokratskih, demokratskih kao revolucionarnih oblika u birokratske, ili pretvaranje tih istih oblika u demokratske. Događa se i jedno i drugo. Jer nijedan oblik ne prelazi lako i ,,čisto" u drugi, čak ni u dužim periodima mirnog razvitka, nego neizbježno nastaju idejne, političke, organizacione i druge suprotnosti, zbrke i teškoće. I tako se danas, katkad, birokratizam maskira revolucionarnošću, a demokratizam smatra njenim nasljednikom. Prvi je donekle u pravu u formalnom pogledu, jer insistira na formama iz Revolucije (koncentracije svega u rukama Partije, odustvo pisanih zakona), a drugi je ipak u pravu sadržinski, jer smatra samu Revoluciju najvišim oblikom demokratije u klasnom društvu, pa otuda i sebe njenim nasljednikom.
Partija je u Revoluciji ujedinjavala u sebi sve demokratske snage i težnje, a to je činila i mogla činiti jer je bila predstavnik volje i akcije masa, koncentrisani izraz te volje i te akcije. Partija je, dakle, bila oblik jednog objektivnog procesa, oblik svjestan i organizovan, čak i presudan svojom sviješću i organizacijom za dati razvitak. Ali ako je to i takva bila i morala i trebala biti za onda, nije time dobila propusnicu za vječnost da u istom obliku i samo njim i kroz njega, onakvog istog, bude i u daljem razvitku puni izraz volje i akcije masa. Demokratija u Revoluciji izražavala se akcijom masa, ali i kroz svoja najsvjesnija jezgra, kroz revolucionarne štabove, a Partija je baš to bila, prije i iznad svega. Nije slučajno da su partijski forumi i komunisti tada bili ne samo žarišta ustanka, nego i izvor pravde, pravednosti, nesebičnosti i čovječanstva.
Ali danas su odnosi znatno izmijenjeni. Danas to nije ista Partija kao i u Revoluciji, bar ne svim i u svemu. Stari revolucionarni i demokratski duh je u njoj još jak i preovlađuje u vodećem kadru, ali nije i jedini. A takav je, po prilici, i njen sastav. Niti ona može kao takva da igra sada istu ulogu i u istom obliku kao Revolucija, niti joj to dopuštaju objektivni uslovi. Sada ta uloga mora u svakom slučaju biti drugačija i u drukčijem obliku.
Demokratija se danas ne ostvaruje kroz oružanu borbu i njome.Te borbe nema i ne može da bude. Demokratija se ostvaruje danas mirnim putem, razvijanjem demokratskih društvenih odnosa. U Revoluciji su zakoni bili izraz volje i akcije masa ili subjektivne volje foruma i komunista, - što je, jedno i drugom, bilo skoro jedno te isto. Ali subjektivna volja je onda bila nešto drugo nego danas. Onda je to bila revolucija i demokratija i – volja masa. Danas takvo subjektivno odlučivanje kad već imamo demokratske zakone i socijalističko društvo – slabo i nerazvijeno, ali ipak socijalističko u gradu i u industriji – mora da se izokreće u nedemokratizam, proizvoljnost i površnost.
Nastaviti danas revoluciju znači – odricati se njenih preživelih oblika radi razvijanja njene sadržine – demokratije, kroz nove oblike, razumije se. Revolucija danas – to je u stvari reforma, mirno kretanje, ali kretanje naprijed. Kretanje je danas mogućno jedino u demokratskim oblicima.
Zbog promijenjene stvarnosti i zbog promijenjenog oblika kretanja, mora kod nas doći i već dolazi i do promjene u shvatanjima – i političkim i kulturnim i svim drugim. A te promjene u shvatanjima bitno će zatim uticati i već utiču na samu stvarnost, na društvene odnose i njihovo kretanje.
Baš zbog tih svih mijenjanja, baš zbog mirnog, reformskog karaktera sadašnjeg razvitka naše Revolucije, neostvariva su i sva nastojanja da se Savez komunista ,,podigne" na nivo predratne i ratne Komunističke partije, i to ne toliko zbog toga što je stotine hiljada nemogućno doći na nivo desetine hiljada, nego što je nemogućno izmisliti one – revolucionarne – uslove. Ako neko zaista hoće danas da bude revolucionar, da se odvoji od prošlog i konzervativnog, on to može biti samo ako se bori za demokratiju, za nove i konkretne demokratske oblike. Ali boriti se danas ,,revolucionarno" za vlast – to je besmisleno, ne samo što je nerealno, nego što je i kontrarevolucionarno. I kad se danas postavljaju revolucionarni, u stvari - ,,revolucionarni" zadaci, onda to nije samo odsutvo realnosti, što ne bi imalo naročite važnosti, nego je to vraćanje na preživjele oblike, koji u datim uslovima moraju da zadržavaju razvitak i koriste nedemokratskim težnjama.
Bilo bi mnogo korisnije misliti na to šta da s uradi sa ovim Savezom komunista kakav jeste, i s razvitkom ovih makar i siromašnih, ali stvarnih demokratskih formi, nego životariti u starim oblicima i sanjati, za nečim što je bilo, makar bili i veliko, ali – bilo i ne može da se ponovi, kao ni šta bilo drugo što je bilo.
Demokratska praksa, to je danas revolucija, to je revolucionarni poziv i zanos.
Ništa ne može umanjiti značaj jedne Revolucije, niti se išta, do sada, može uporediti s njom i s njime. Ali njenu dušu je mogućno sačuvati samo u stvarnoj slobodi, jer nju je i izvršio čovjek za slobodu i u ime slobode.

7. 1. 1954.


(Kraj)