Igra koja je ušla i u Bogišićev Zakonik
O prisustvu šaha u Crnoj Gori u drugoj polovini 19. stoljeća govore dokumenti u kojima su neki aspekti odnosa prema ovoj igri pravno uređeni. Šah se pominje u izuzetno značajnom crnogorskom pravnom aktu, “Opštem imovinskomi zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru“, koji je nastao poslije temeljnih priprema i širokih istraživanja autora dr Valtazara Bogišića
Baveći se drugim temama nerijetko sam kroz stariju periodiku i memoarsku literaturu srijetao pomene šahovske igre, kao i imena ličnosti koje su igrale šah u Crnoj Gori tokom 19. i prvih decenija 20. stoljeća. Kako ovoj temi do sada nije posvećivana adekvatna pažnja držim da će čitaoce Arta interesovati nekoliko podataka koji govore o prisustvu šahovske igre na našim prostorima u pretprošlom stoljeću, te u isto vrijeme ukazuju na neke aspekte opšte kulturne atmosfere. Šahisti i igranje šahovskih partija se ponegdje pominju sasvim direktno, a negdje šah služi tek za poređenje u cilju što preciznijega opisa pojedinih predjela ili situacija. Kod ovoga, drugog slučaja, kada šah služi autoru tek da se preciznije izrazi ili saopšti neki opis (predjela ili situacije), treba ukazati na bar dva momenta.
Sa jedne strane, ne samo što autor koji je bio u Crnoj Gori zna za postojanje šahovske igre (ako i sam bolje ne poznaje šah, voli da ga igra, a možda je i kod nas odigrao koju šahovsku partiju) već je u određenoj mjeri time impresioniran te vjeruje da će pomoću šaha najbolje prenijeti čitaocu svoje percepcije. Sa druge strane, kada je tekst (ili prijevod) namijenjen crnogorskoj periodici, ili se ovdje objavljivaje u obliku monografske publikacije autor (ili onaj koji objavljuje prijevod) pretpostavlja da je šah toliko poznat čitaocima, pa da će, korišćenje za paralelu nekog od elemenata šahovske igre najpotpunije osvijetliti temu sa aspekta koji se upravo razmatra. Uzimajući ovo u obzir, ali i broj ličnosti koje se direktno pominju kao poznavaoci šahovske igre može se, rekli bi osnovano, pretpostaviti da je u drugoj polovini 19. stoljeća šah u Crnoj Gori bio poznat mnogo šire od crnogorskog dvora i onog dijela intelektualne elite na Cetinju koji se u literaturi nerijetko označava kao Kulturni krug.
O prisustvu, ne tako malome rekli bi, šaha u Crnoj Gori u drugoj polovini 19. stoljeća govore dokumenti u kojima su neki aspekti odnosa prema ovoj igri pravno uređeni. Šah se pominje u izuzetno značajnom crnogorskom pravnom aktu, “Opštem imovinskomi zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru“, koji je nastao poslije temeljnih priprema i širokih istraživanja autora dr Valtazara Bogišića te objavljen na Cetinju 1888. godine. Naime, u članu 477 Razdjela XIX “O igri i okladi“ se kaže: “Zakon povlađuje one igre i oklade, koji krijepe tijelo i um ljucki, kao: utrkivanje konjanika ili pješaca, rvanje, vjedžbanje oružjem, igru na šaha i t. d., te se dugovi od takih oklada i igara mogu i sudom naplaćivati. Ipak, sud može odbiti tražioca, ili mu traženje na manje svesti, kad god nađe da je ulog igre prevelik, te da nosi na sebi obilježje krive tečevine.“ Ovdje treba, pored prava na ostvarivenje eventualnog duga nastalog po osnovi igranja, posebno naglasiti da je šah svrstan u vrlo poželjne djelatnosti jer: “krijepe tijelo i um ljucki“. Status koji je šah imao u ovom pravnom aktu još više dobija na značaju kada se zna da su veoma iscrpna i obuhvatna istraživanja dr V. Bogišića (ankete, intervjui i dr.) uz konsultovanje uglavnom inostranih iskustava i literature u pripremi Zakonika intenzivno trajala više od jedne decenije. Sa našeg aspekta gledano sve ovo ukazuje da je u drugoj polovini 19. stoljeća šah bio dobro poznat te prihvaćen kao poželjan u Crnoj Gori.
Desetak godina poslije objavljivanja Opšteg imovinskog zakonika šah će, sa sasvim drugog aspekta i u drugačijem svijetlu, pomenuti vrsni crnogorski ljekar dr Petar Miljanić. Sredinom 1896. godine “Glas Crnogorca“ će u dva nastavka na prvim stanama donijeti stručni rad dr Miljanića “Ulcinj: kao morsko kupatilo i primorska klimatična stanica“ u kome je detaljno ukazano koliko je boravak na primorju koristan za zdravlje te koje sve prednosti Ulcinj ima sa tog aspekta. Treba napomenuti da će iste godine rad dr Miljanića objaviti i stručni medicinski časopis u Srbiji. U svome radu dr Miljanić između ostaloga veli: “Morska kupatila, kao sredstvo za odmor i osvježenje par excellence preporučuju se i onim ljudima koji umno rade (naučnici, profesori, činovnici) pa se iza toga u škodljivim zabavama “odmaraju“ (kate, šah, biljar u kafanskoj zagušljivosti)...“. Držimo da samo pominjanje šaha, čak i u ovakvom kontekstu, ide u prilog postavljenoj tezi da je ova igra bila ne samo poznata već i šire prihvaćena u Crnoj Gori krajem 19. stoljeća.
Šah će biti pomenut i u pravnim aktima kojima je Društvo cetinjske čitaonice, najznačajnija kulturna organizacija sa kraja 19. stoljeća na Cetinju ali i u Crnoj Gori, uređivala svoj rad i djelovanje. Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina 19. stoljeća donosi veoma intenzivnu aktivnost na normativnom uređenju rada organizacija u oblasti kulture u Crnoj Gori. To je vrijeme kada nastaju “Pravila društva Zetskoga doma“, organizacije koja nikada nije počela sa radom, ali koja je trebalo da, što bi bila značajna novina i veliki institucionalni iskorak, u svom radu profesionalno angažuje nekoliko ličnosti te da djelatnošću obuhvati čitavu teritoriju Crne Gore. Upravo 1890. godine držano je pored redovne i više vanrednih skupština Društva cetinjske čitaonice. Na sjednici “vanredne skupštine“ održane 11. februara te godine usvojen je novi najveći pravni akt - Ustav Društva cetinjske čitaonice. Na osnovu ovog Ustava (član 20) istog dana usvojena su i “Pravila za domaći red u Čitaonici“. U posljednjem, 22 članu ovih Pravila pomenut je i šah: “Kartanje bilijarenje i igranje šaha nije dopušteno u dvorani za čitanje, nego u bilijarskom kabinetu, pri zatvorenim vratima. U vrijeme donošenja ovih pravila Društvo cetinjske čitaonice je za svoje aktivnosti koristilo prostor u Zetskom domu.
Potreba da se igranje šaha uredi Pravilima Društva pored ostalog pokazuje i to koliko je ova igra bila prihvaćena i praktikovana kod intelekualne elite Cetinja i Crne Gore koje se okupljalo oko Društva cetinjske čitaonice. Kod naredne promjene Ustava Duštva cetinjske čitaonice koji će biti usvojen 15. decembra 1893. godine, šah je, sada u najvišem pravnom aktu organizacije, pomenut doduše u istom kontekstu (član 72) kao i ranije u Pravilima: “Kartanje, bilijarenje i igranje šaha nije dopušteno u čitaoničkoj sali. To može biti samo u drugom odjeljenju.“ Treba podsjetiti da od svog formiranja 1868. godine pa do prvih godina 20. stoljeća Društvo cetinjske čitaonice funkcionišući praktično kao paradržavna ustanova realizuje ili znatno participira u ostvarivanju skoro svih programa iz oblasti kulture u crnogorskoj prijestonici te snažno utiče na osnivanje, rad i djelovanje srodnih organizacija u gradovima i manjim mjestima u Crnoj Gori.
Na osnovu memoraske literature i putopisnih bilježaka uglednih stranaca koji su tokom 19. stoljeća boravili u Crnoj Gori možemo saznati da se šah igrao i u Velikoj lokandi – Grand hotelu, ponosu ugostiteljstva i turizma Crne Gore u 19. stoljeću. O prisustvu šahovske igre u ovom cetinjskom hotelu zapise ostavlja dr Bernhart Švarc, njemački naučnik koji je proputovao Crnu Goru i kasnije svojim pisanjem i predavanjima znatno doprinio njenoj popularizaciji u Evropi. Opisujući Cetinje i ljubazni prijem koji ga je srijetao na svakom koraku dr Švarc pažnju posvećuje Velikoj lokandi i zapisuje: “Poslije ručka odlazili smo većinom u kavanu koja se nalazi u istoj kući, gdje ima prilike za biljar, šah ili karte, i gdje se u svako doba, često čak i u kasnim noćnim satima, nalazi na šareno društvo domaćih.“ Dio utisaka dr Bernharta Švarca o putovanju po Crnoj Gori prenijeće 1881. godine i “Glas Crnogorca“ donoseći feljton sa četiri nastavka.
Na slične zaključake o igranju šaha u Crnoj Gori upućuje i sačuvani fotos, rijetki ako ne i jedini takve sadržine, na kojemu Francuz, dvorski ljekar Fevrije (Jean Batist Feuvrier) sjedi za stolom na kojemu je šahovska tabla sa razmještenim figurama. Sa druge strane stola je knjažev ađutant i bliski rođak Blažo Petrović, brat vojvode Boža, dugogodišnjeg predsjednika Državnog savjeta (vlade) u Knjaževini Crnoj Gori. Mada se na osnovu nedovoljno jasnog fotosa ne može pouzdano tvrditi, ipak bi se moglo po izgledu stola pretpostaviti da je ova šahovska partija odigrana van prostorija. Možda baš ispred Velike lokande u kojoj je čitaoničko društvo bilo smješteno do 1888. godine.
Pri opisu predjela šah će pomenuti značajni naučnici i putopisci iz Crne Gore i inostranstva. Jedan od njih je i italijanski botaničar Antonio Baldači (Antonio Baldacci) - ne tako rijedak gost Crne Gore. Tokom sedmog putovanja koje je radi botaničkih istraživanja 1898. godine obavio kroz Crnu Goru Antonio Baldači, poslje posjete Baru i Ulcinju kreće u obilazak područja na kojima žive Kuči i Vasojevići. O predjelima koje je ovom prilikom obišao, Baldači je sačinio izvještaj za Italijansko geografsko društvo koji je objavljen 1902. godine. Interesantno je napomenuti da će samom početku devedesetih godina 19. stoljeća “Glas Crnogorca“ prenijeti u tri nastavka opise doživljaja Baldačijevog saputinika na obilasku Crne Gore. Autor ovih natpisa u “Glasu Crnogorca“ bio je Bogoboj Rucović, koji će kasnije postati prevodilac dramskih djela i istaknuti dramski prvak.
Na kraju donosimo i primjer koji ukazuje da su i crnogorski autori pišući o putovanjima po Crnoj Gori pominjali šah u svojim opisima. “Glas Crnogorca“ donosi u podlistku 1895. godine putopis pod naslovom “Iz Nikšića do Cetinja: uspomene s puta“. U skladu sa praksom onog vremena ovaj prilog nije potpisan imenom i prezimenom autora, već samo inicijalom (šifrom) Š. što bi po bibliografskoj literaturi trebalo da pripada Maksimu Šobajiću. Opisujući Spuž pored kojega upravo prolazi autor ovog putopisa kaže: “Prođosmo Spuž, koji je ograđen gradovima kao kralj na šahu vojnicima i figurama i kad se dođe na ždrijelo Moračino eto vam Duklja...“
Ovih nekoliko pomena šahovske igre kroz pisane tragove o Crnoj Gori treba da ukažu na prisustvo i popularnost ove igre na našim prostorima u 19. stoleću, ali nadamo se i podstaknu nova interesovanja, te zainteresuju za šira i sistematičnija istraživanja.
Pejzaž liči na šahovsku tablu
Baldačijeve zapise sa brojnih putovanja po Crnoj Gori objavili su kod nas krajem prošlog stoljeća dr Vukić Pulević i Danijel Vincek u okviru publikacije “Crna Gora vrata Balkana“ odakle je preuzet citat koji donosimo. Baldačijev opis obilaska planine Soko, između koje i Kaženika, kako sam kaže, stoku napasaju stočari iz Zatrijebča, ovom prilikom je posebno interesantan za našu temu. Evo kako se Baldači koristi šahom da preciznije opiše prirodne ljepote koje posmatra: “Najinteresantnija panorama je prema Prokletijama i dubokoj dolini Cijevne, sa svim selima Selca (oko 300 kuća, sve katolici), usred zelenih loza, pašnjaka i vrlo lijepih njiva. Ovo liči na šahovsku tablu.“ [podvukao L. M.]. Botaničar Baldači je očigledno upoznat sa šahovskom igrom i doživljava je kao opštepoznatu kada u opisu upoređuje pejzaž sa izgledom šahovske table.
Sa jedne strane, ne samo što autor koji je bio u Crnoj Gori zna za postojanje šahovske igre (ako i sam bolje ne poznaje šah, voli da ga igra, a možda je i kod nas odigrao koju šahovsku partiju) već je u određenoj mjeri time impresioniran te vjeruje da će pomoću šaha najbolje prenijeti čitaocu svoje percepcije. Sa druge strane, kada je tekst (ili prijevod) namijenjen crnogorskoj periodici, ili se ovdje objavljivaje u obliku monografske publikacije autor (ili onaj koji objavljuje prijevod) pretpostavlja da je šah toliko poznat čitaocima, pa da će, korišćenje za paralelu nekog od elemenata šahovske igre najpotpunije osvijetliti temu sa aspekta koji se upravo razmatra. Uzimajući ovo u obzir, ali i broj ličnosti koje se direktno pominju kao poznavaoci šahovske igre može se, rekli bi osnovano, pretpostaviti da je u drugoj polovini 19. stoljeća šah u Crnoj Gori bio poznat mnogo šire od crnogorskog dvora i onog dijela intelektualne elite na Cetinju koji se u literaturi nerijetko označava kao Kulturni krug.
O prisustvu, ne tako malome rekli bi, šaha u Crnoj Gori u drugoj polovini 19. stoljeća govore dokumenti u kojima su neki aspekti odnosa prema ovoj igri pravno uređeni. Šah se pominje u izuzetno značajnom crnogorskom pravnom aktu, “Opštem imovinskomi zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru“, koji je nastao poslije temeljnih priprema i širokih istraživanja autora dr Valtazara Bogišića te objavljen na Cetinju 1888. godine. Naime, u članu 477 Razdjela XIX “O igri i okladi“ se kaže: “Zakon povlađuje one igre i oklade, koji krijepe tijelo i um ljucki, kao: utrkivanje konjanika ili pješaca, rvanje, vjedžbanje oružjem, igru na šaha i t. d., te se dugovi od takih oklada i igara mogu i sudom naplaćivati. Ipak, sud može odbiti tražioca, ili mu traženje na manje svesti, kad god nađe da je ulog igre prevelik, te da nosi na sebi obilježje krive tečevine.“ Ovdje treba, pored prava na ostvarivenje eventualnog duga nastalog po osnovi igranja, posebno naglasiti da je šah svrstan u vrlo poželjne djelatnosti jer: “krijepe tijelo i um ljucki“. Status koji je šah imao u ovom pravnom aktu još više dobija na značaju kada se zna da su veoma iscrpna i obuhvatna istraživanja dr V. Bogišića (ankete, intervjui i dr.) uz konsultovanje uglavnom inostranih iskustava i literature u pripremi Zakonika intenzivno trajala više od jedne decenije. Sa našeg aspekta gledano sve ovo ukazuje da je u drugoj polovini 19. stoljeća šah bio dobro poznat te prihvaćen kao poželjan u Crnoj Gori.
Desetak godina poslije objavljivanja Opšteg imovinskog zakonika šah će, sa sasvim drugog aspekta i u drugačijem svijetlu, pomenuti vrsni crnogorski ljekar dr Petar Miljanić. Sredinom 1896. godine “Glas Crnogorca“ će u dva nastavka na prvim stanama donijeti stručni rad dr Miljanića “Ulcinj: kao morsko kupatilo i primorska klimatična stanica“ u kome je detaljno ukazano koliko je boravak na primorju koristan za zdravlje te koje sve prednosti Ulcinj ima sa tog aspekta. Treba napomenuti da će iste godine rad dr Miljanića objaviti i stručni medicinski časopis u Srbiji. U svome radu dr Miljanić između ostaloga veli: “Morska kupatila, kao sredstvo za odmor i osvježenje par excellence preporučuju se i onim ljudima koji umno rade (naučnici, profesori, činovnici) pa se iza toga u škodljivim zabavama “odmaraju“ (kate, šah, biljar u kafanskoj zagušljivosti)...“. Držimo da samo pominjanje šaha, čak i u ovakvom kontekstu, ide u prilog postavljenoj tezi da je ova igra bila ne samo poznata već i šire prihvaćena u Crnoj Gori krajem 19. stoljeća.
Šah će biti pomenut i u pravnim aktima kojima je Društvo cetinjske čitaonice, najznačajnija kulturna organizacija sa kraja 19. stoljeća na Cetinju ali i u Crnoj Gori, uređivala svoj rad i djelovanje. Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina 19. stoljeća donosi veoma intenzivnu aktivnost na normativnom uređenju rada organizacija u oblasti kulture u Crnoj Gori. To je vrijeme kada nastaju “Pravila društva Zetskoga doma“, organizacije koja nikada nije počela sa radom, ali koja je trebalo da, što bi bila značajna novina i veliki institucionalni iskorak, u svom radu profesionalno angažuje nekoliko ličnosti te da djelatnošću obuhvati čitavu teritoriju Crne Gore. Upravo 1890. godine držano je pored redovne i više vanrednih skupština Društva cetinjske čitaonice. Na sjednici “vanredne skupštine“ održane 11. februara te godine usvojen je novi najveći pravni akt - Ustav Društva cetinjske čitaonice. Na osnovu ovog Ustava (član 20) istog dana usvojena su i “Pravila za domaći red u Čitaonici“. U posljednjem, 22 članu ovih Pravila pomenut je i šah: “Kartanje bilijarenje i igranje šaha nije dopušteno u dvorani za čitanje, nego u bilijarskom kabinetu, pri zatvorenim vratima. U vrijeme donošenja ovih pravila Društvo cetinjske čitaonice je za svoje aktivnosti koristilo prostor u Zetskom domu.
Potreba da se igranje šaha uredi Pravilima Društva pored ostalog pokazuje i to koliko je ova igra bila prihvaćena i praktikovana kod intelekualne elite Cetinja i Crne Gore koje se okupljalo oko Društva cetinjske čitaonice. Kod naredne promjene Ustava Duštva cetinjske čitaonice koji će biti usvojen 15. decembra 1893. godine, šah je, sada u najvišem pravnom aktu organizacije, pomenut doduše u istom kontekstu (član 72) kao i ranije u Pravilima: “Kartanje, bilijarenje i igranje šaha nije dopušteno u čitaoničkoj sali. To može biti samo u drugom odjeljenju.“ Treba podsjetiti da od svog formiranja 1868. godine pa do prvih godina 20. stoljeća Društvo cetinjske čitaonice funkcionišući praktično kao paradržavna ustanova realizuje ili znatno participira u ostvarivanju skoro svih programa iz oblasti kulture u crnogorskoj prijestonici te snažno utiče na osnivanje, rad i djelovanje srodnih organizacija u gradovima i manjim mjestima u Crnoj Gori.
Na osnovu memoraske literature i putopisnih bilježaka uglednih stranaca koji su tokom 19. stoljeća boravili u Crnoj Gori možemo saznati da se šah igrao i u Velikoj lokandi – Grand hotelu, ponosu ugostiteljstva i turizma Crne Gore u 19. stoljeću. O prisustvu šahovske igre u ovom cetinjskom hotelu zapise ostavlja dr Bernhart Švarc, njemački naučnik koji je proputovao Crnu Goru i kasnije svojim pisanjem i predavanjima znatno doprinio njenoj popularizaciji u Evropi. Opisujući Cetinje i ljubazni prijem koji ga je srijetao na svakom koraku dr Švarc pažnju posvećuje Velikoj lokandi i zapisuje: “Poslije ručka odlazili smo većinom u kavanu koja se nalazi u istoj kući, gdje ima prilike za biljar, šah ili karte, i gdje se u svako doba, često čak i u kasnim noćnim satima, nalazi na šareno društvo domaćih.“ Dio utisaka dr Bernharta Švarca o putovanju po Crnoj Gori prenijeće 1881. godine i “Glas Crnogorca“ donoseći feljton sa četiri nastavka.
Na slične zaključake o igranju šaha u Crnoj Gori upućuje i sačuvani fotos, rijetki ako ne i jedini takve sadržine, na kojemu Francuz, dvorski ljekar Fevrije (Jean Batist Feuvrier) sjedi za stolom na kojemu je šahovska tabla sa razmještenim figurama. Sa druge strane stola je knjažev ađutant i bliski rođak Blažo Petrović, brat vojvode Boža, dugogodišnjeg predsjednika Državnog savjeta (vlade) u Knjaževini Crnoj Gori. Mada se na osnovu nedovoljno jasnog fotosa ne može pouzdano tvrditi, ipak bi se moglo po izgledu stola pretpostaviti da je ova šahovska partija odigrana van prostorija. Možda baš ispred Velike lokande u kojoj je čitaoničko društvo bilo smješteno do 1888. godine.
Pri opisu predjela šah će pomenuti značajni naučnici i putopisci iz Crne Gore i inostranstva. Jedan od njih je i italijanski botaničar Antonio Baldači (Antonio Baldacci) - ne tako rijedak gost Crne Gore. Tokom sedmog putovanja koje je radi botaničkih istraživanja 1898. godine obavio kroz Crnu Goru Antonio Baldači, poslje posjete Baru i Ulcinju kreće u obilazak područja na kojima žive Kuči i Vasojevići. O predjelima koje je ovom prilikom obišao, Baldači je sačinio izvještaj za Italijansko geografsko društvo koji je objavljen 1902. godine. Interesantno je napomenuti da će samom početku devedesetih godina 19. stoljeća “Glas Crnogorca“ prenijeti u tri nastavka opise doživljaja Baldačijevog saputinika na obilasku Crne Gore. Autor ovih natpisa u “Glasu Crnogorca“ bio je Bogoboj Rucović, koji će kasnije postati prevodilac dramskih djela i istaknuti dramski prvak.
Na kraju donosimo i primjer koji ukazuje da su i crnogorski autori pišući o putovanjima po Crnoj Gori pominjali šah u svojim opisima. “Glas Crnogorca“ donosi u podlistku 1895. godine putopis pod naslovom “Iz Nikšića do Cetinja: uspomene s puta“. U skladu sa praksom onog vremena ovaj prilog nije potpisan imenom i prezimenom autora, već samo inicijalom (šifrom) Š. što bi po bibliografskoj literaturi trebalo da pripada Maksimu Šobajiću. Opisujući Spuž pored kojega upravo prolazi autor ovog putopisa kaže: “Prođosmo Spuž, koji je ograđen gradovima kao kralj na šahu vojnicima i figurama i kad se dođe na ždrijelo Moračino eto vam Duklja...“
Ovih nekoliko pomena šahovske igre kroz pisane tragove o Crnoj Gori treba da ukažu na prisustvo i popularnost ove igre na našim prostorima u 19. stoleću, ali nadamo se i podstaknu nova interesovanja, te zainteresuju za šira i sistematičnija istraživanja.
Pejzaž liči na šahovsku tablu
Baldačijeve zapise sa brojnih putovanja po Crnoj Gori objavili su kod nas krajem prošlog stoljeća dr Vukić Pulević i Danijel Vincek u okviru publikacije “Crna Gora vrata Balkana“ odakle je preuzet citat koji donosimo. Baldačijev opis obilaska planine Soko, između koje i Kaženika, kako sam kaže, stoku napasaju stočari iz Zatrijebča, ovom prilikom je posebno interesantan za našu temu. Evo kako se Baldači koristi šahom da preciznije opiše prirodne ljepote koje posmatra: “Najinteresantnija panorama je prema Prokletijama i dubokoj dolini Cijevne, sa svim selima Selca (oko 300 kuća, sve katolici), usred zelenih loza, pašnjaka i vrlo lijepih njiva. Ovo liči na šahovsku tablu.“ [podvukao L. M.]. Botaničar Baldači je očigledno upoznat sa šahovskom igrom i doživljava je kao opštepoznatu kada u opisu upoređuje pejzaž sa izgledom šahovske table.
