Vijesti, 13. mart 2004.
ISTORIJSKI OGLED: Paradoksi asimilacije - srpska istoriografija svojata srednjovjekovnu Duklju, dok crnogorski Srbi negiraju njeno postojanje
Dr Danilo Radojević: “Trgovački put" Srbije ka moru
U posljednjim decenijama 20. vijeka srpski imperijalisti radili su na vraćanju dominantne pozicije koju je Srbija dobila od velikih sila, na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1919), a koja je uklonjena partizanskim pobjedama u 2. svjetskom ratu i avnojevskim rješenjima. Objavljivane su monografije, držani simpozijumi i dr. o ranijim, bravurozno izgrađenim, kultovima. Akcija je usmjerena na stvaranje odiuma prema komunističkom pokretu, kome je pripisivano unesrećavanje srpskog naroda "izmišljanjem" i "odvajanjem" nekih naroda (Crnogoraca i Makedonaca) od Srba. Pri tome je prešućivano ono što je, u to vrijeme, projekat "velike Srbije" dobio, kao što je promjena etničkog sastava Vojvodine, izvršena nasilnim iseljavanjem "Švaba" i kolonizacijom pravoslavnog življa.
Stari projekat, sadržan u Načertaniju, da se Srbija "pobrinuti mora za nov trgovački put, koji bi Srbiju na more doveo", - intenzivno traje. Ta obuzetost osvajačkom idejom prisutna je i kod onog dijela srpske inteligencije koja se predstavlja kao nosilac demokratske svijesti, da je oslobođena od agresivnih (političkih) koncepcija. Da su izuzeci rijetki može se zaključiti i po stavu uvaženog politikologa i bivšeg funkcionera, u kome je bitna misao da je "Srbija bez mora kontinentalna rupa na Balkanu". Navedena politička "metafora", s jakim emotivnim nabojem, ima i karakter poziva srpskom narodu da ne odustane od cilja da se domogne crnogorskog mora jer su propale ranije varijante o izlasku u Solun, odnosno u Drač, te na hrvatsko more.
Tome političkom cilju bile su podređene istoriografija, lingvistika, etnografija i ostale humanističke discipline, u kojima su sistematski negirani narodi preko čijih su teritorija "trgovački putevi" trasirani. Upornost srpskog imperijalizma prema Crnoj Gori asocira na riječi-pozive Marka Porcija Katona, koji je istrajno ponavljao zahtjev u rimskom Senatu, da treba Kartaginu uništiti: "Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti".
Da bi proces asimilacije u višeetničkoj Srbiji sigurnije tekao, srpske vlasti su produkovale mržnju prema susjednim narodima. Isticana je navodna spoljna opasnost, s namjerom ostvarenja veće kohezije i stapanja u "Srbe" stanovništva različitog porijekla. Kada asimilacija nije bila moguća, srpski vojno-politički vrh primjenjivao je nasilno etničko čišćenje, kao što je učinjeno sa albanskim stanovništvom, 1879. godine, u Toplici i Jablanici, pa su, u ispražnjeni prostor, kolonizovani Crnogorci, da bi poslužili kao graničari. Proćerivanje Albanaca sa toga područja ocjenjuje Vasa Čubrilović, u svom projektu o iseljavanju Albanaca sa Kosova (predavanje održao u Srpskom kulturnom klubu, 1937), kao mudru akciju koja treba da posluži za primjer pri daljim raseljavanjima nepoželjnog stanovništva. Kad je u pitanju uloga preseljenih Crnogoraca u tom kraju, treba pomenuti da su oficiri, koje je, tajno, iz Soluna u okupiranu zemlju, uputila srpska vlada i vrhovna komanda, došli u toplički kraj među crnogorsko stanovništvo, i digli tzv. Toplički ustanak (1917), iza čega je uslijedila surova odmazda bugarskog okupatora.
Odmah poslije 2. svjetskog rata, kada je crnogorski narod izborio jedan oblik državnosti, u Srbiji je usmeno širena nova obmana da je crnogorski narod "izmislila" Komunistička partija. Anticrnogorsko djelovanje posebno je intenzivirano u posljednje dvije decenije, u vrijeme rušenja real-socijalizma u istočnoj Evropi. Otvorena i intenzivna propaganda sa tih pozicija nastavljena je u toku priprema za nedavni srpski imperijalni rat. Pored stalno prisutnog negatora crnogorskog naroda, Srpske pravoslavne crkve, koja je ojačana medijima, izdavačkim kućama itd, u Crnoj Gori su osnovane stranke sa velikosrpskim (četničkim) programom, koje nemaju nikakav drugi cilj, osim da negiraju sve što je crnogorsko, da bi bilo vraćeno stanje iz 1918. godine. Legalno postojanje takvih, antinacionalnih, stranaka nije poznato u istoriji evropskog parlamentarizma. Anticrnogorski pokret u Crnoj Gori usvojio je, između ostalog, i perfidnu agitacionu poruku iz Srbije, da će zapadne zemlje odobriti srpsku asimilaciju Crnogoraca kada im se predstavi da je crnogorski narod "komunistička tvorevina". Propaganda, ispunjena epskom naracijom i simbolima, bila je usmjerena na podsticanje prevaziđenih oblika svijesti, na martirijsku žrtvu, što je neke i odvelo u dobrovoljačku agresiju i izazvalo oštre podjele u crnogorskom društvu.
Borba za nametanje srpske svijesti crnogorskom narodu odvijala je agitatore od razuma: činjen je stalni napor da se negiraju činjenice koje dokumentuju njegovu posebnost. Rad na uništenju povijesnih uporišta crnogorskog naroda obuhvatio je cijelu (crnogorsku) prošlost. Potrebno je pomenuti da je često bio omalovažavan, i u cjelini negiran, kao istorijski izvor, Ljetopis Popa Dukljanina (Kraljevstvo Slavena), taj znameniti spis iz dvanaestog vijeka. U prvom njegovom dijelu ima segmenata koji govore o okolnim narodima, a drugi dio posvećen je isključivo povijesti Duklje (Crne Gore). Kod nekih srpskih istoričara, koji su pod jakim uticajem Srpske pravoslavne crkve, javljale su se dileme - kako složiti suprotnosti, jer im je, pri uključivanju crnogorske istorije u srpsku, smetala posebnost dukljanskog perioda, koju Dukljaninovo djelo, zajedno sa stranim izvorima, nedvosmisleno dokumentuje. Razumije se, takvim "istoričarima" smetala je priznata kraljevina Duklja (Crna Gora), a posebno katolička tradicija u njoj, Dukljansko-barska nadbiskupija. U toj crkvi Nemanja je primio "latinsko krštenje", jer je njegov otac bio dobjegao u Duklju zbog "velikog meteža" u svojoj zemlji (Raškoj), pošto su mu braća "zavišću oduzela zemlju". Kad već nije bilo moguće oturiti ili zaboraviti povijesne činjenice, ti "istoričari" su se opredjeljivali za falsifikovanje: unosili su sumnju u podatak da je Duklja bila kraljevina, a, s druge strane, nametali fikciju da je u njoj (Duklji) "uvijek" postojala pravoslavna crkva. Osim toga, pokušava se osporiti činjenica da je raški župan Nemanja osvojio Duklju i razorio njene gradove. Na taj način se želi promijeniti povijesna slika: da je on (Nemanja) mirno došao u "svoju" zemlju, u "rodni kraj", da je samo "sjedinio" dvije "srpske" zemlje. Predstavnici pomenute političke struje u Crnoj Gori ponavljaju taj krupni falsifikat, u namjeri da "dokažu" da Crnogorci (Dukljani/Zećani) nijesu poseban narod.
Posebno treba istaći da crnogorskim potuđenicima ne smeta feudalna država Duklja kada je smještena, u istorijama i udžbenicima, u srpsku povijest, kao "prva srpska država", tj. kada se falsifikuju činjenice i izuzima iz crnogorske povijesti taj posebno značajni (rani) feudalni period. Velikosrpskim istoričarima je, trajno, glavni cilj preuzimanje toga dijela crnogorske istorije, jer im je onda olakšan posao negiranja crnogorskog naroda. Tako je, na primjer, došlo do sporova u bivšoj centralnoj redakciji za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije, kada su srpski predstavnici uporno tražili da obrada jedinice o znamenitom knezu Vojislavu bude oduzeta crnogorskoj redakciji. Ove činjenice ne mogu biti poznate široj javnosti, pa zato napadi potuđenika na etnik Dukljani stvaraju kod nje (javnosti) krivu sliku, odvraćaju građane od prihvatanja objektivnog saznanja o najdubljoj prošlosti svoga naroda, kao od nečega kužnog čega se treba stidjeti. Oni odbacuju, kad im smetaju, i rezultate arheoloških pretraga i analize na osnovu sačuvanih dokumenata. Tako, na primjer, istraživanja Podgoričke tvrđave, koja je vršila Srpska akademija nauka, pokazala su da na toj lokaciji, prije turske tvrđave iz 1474, nije postojalo utvrđenje, niti objekti za stanovanje. Zato Pavle Mijović, član ekipe koja je istraživala, zaključuje da su fikciju o "Nemanjinom gradu" izmislili "izmećari kraljevskog Beograda".
Prvi naziv ulice pored obale Ribnice bio je "Njegoševa riva", pa su ga akteri tzv. podgoričke skupštine, kao produžena ruka srpskog okupatora, zamijenili (1919). To je urađeno kada je izvršena detronizacija kralja Nikole, bačen u Moraču spomenik velikom vojvodi Mirku Petroviću, porušena Mirkova kuća na Cetinju, kada je odred "omladinaca" pošao na Njeguše da poruši sve kuće dinastije Petrović-Njegoš (taj akt je slučajno spriječen). O tim tragičnim događajima postoje svjedočanstva, isto kao što postoje pisani i arheološki dokazi o Nemanjinom razaranju Duklje, krajem 12. vijeka. Za oskudna znanja o prošlosti, kod jednog dijela crnogorskog naroda, što olakšava ideološku manipulaciju, ima više uzroka. Ovdje ćemo nagovijestiti samo jedan od njih - školske programe, koji su nastavak okupacionih represalija. Kao reprezentativan primjer može poslužiti beogradski udžbenik istorije za četvrti razred osnovnih škola, između dva svjetska rata. Pod naslovom "Propast Zete", "ispričana" je u 39 redova crnogorska istorija od 12. do sredine 19. vijeka. Zbog ilustrativnosti i punoće "doživljaja" ovoga teksta, citiraću jednu cjelinu, završnih 17 (sedamnaest) redova: "Kad je pokorena Zeta, mnogi Crnogorci primili su muslimansku veru, a među njima i raniji vladar Crne Gore Đurađ Crnojević. Potomaka Crnojevića i danas ima u velikom broju oko Peći i Đakovice; oni su sada muslimanske vere. - Najznačajniji od vladara bio je Petar Petrović-Njegoš, koji je bio i pesnik. No i ovaj mali deo Zete i dalje je vodio borbu s Turcima i održali su nekoliko pobeda nad njima; tako, pobedili su tursku vojsku skadarskog vezira Mahmut paše Bušatlije na Krusima (1796. god.). Sem toga na Badnji dan 1709. god. za vreme vlade vladike Danila pobili su sve Srbe-Crnogorce koji su se bili poturčili. Ovo su radili s toga, što su oni bili na strani Turaka i što su im smetali da se oslobode. Ovo ubijanje opevao je Petar Petrović-Njegoš u svojoj knjizi Gorski vijenac".
Ovom citatu, uvjeren sam, bio bi suvišan komentar jer dovoljno precizno govori o atmosferi u kojoj su stasavale generacije učenika. Ipak, da bi čitalac shvatio o kakvim se proporcijama radi u navedenom udžbeniku, potrebno je dati jedno poređenje: u poglavlju o 1. i 2. srpskom ustanku, na 14 stranica, posebno je opisano šesnaest "bojeva".
Stari projekat, sadržan u Načertaniju, da se Srbija "pobrinuti mora za nov trgovački put, koji bi Srbiju na more doveo", - intenzivno traje. Ta obuzetost osvajačkom idejom prisutna je i kod onog dijela srpske inteligencije koja se predstavlja kao nosilac demokratske svijesti, da je oslobođena od agresivnih (političkih) koncepcija. Da su izuzeci rijetki može se zaključiti i po stavu uvaženog politikologa i bivšeg funkcionera, u kome je bitna misao da je "Srbija bez mora kontinentalna rupa na Balkanu". Navedena politička "metafora", s jakim emotivnim nabojem, ima i karakter poziva srpskom narodu da ne odustane od cilja da se domogne crnogorskog mora jer su propale ranije varijante o izlasku u Solun, odnosno u Drač, te na hrvatsko more.
Tome političkom cilju bile su podređene istoriografija, lingvistika, etnografija i ostale humanističke discipline, u kojima su sistematski negirani narodi preko čijih su teritorija "trgovački putevi" trasirani. Upornost srpskog imperijalizma prema Crnoj Gori asocira na riječi-pozive Marka Porcija Katona, koji je istrajno ponavljao zahtjev u rimskom Senatu, da treba Kartaginu uništiti: "Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti".
Da bi proces asimilacije u višeetničkoj Srbiji sigurnije tekao, srpske vlasti su produkovale mržnju prema susjednim narodima. Isticana je navodna spoljna opasnost, s namjerom ostvarenja veće kohezije i stapanja u "Srbe" stanovništva različitog porijekla. Kada asimilacija nije bila moguća, srpski vojno-politički vrh primjenjivao je nasilno etničko čišćenje, kao što je učinjeno sa albanskim stanovništvom, 1879. godine, u Toplici i Jablanici, pa su, u ispražnjeni prostor, kolonizovani Crnogorci, da bi poslužili kao graničari. Proćerivanje Albanaca sa toga područja ocjenjuje Vasa Čubrilović, u svom projektu o iseljavanju Albanaca sa Kosova (predavanje održao u Srpskom kulturnom klubu, 1937), kao mudru akciju koja treba da posluži za primjer pri daljim raseljavanjima nepoželjnog stanovništva. Kad je u pitanju uloga preseljenih Crnogoraca u tom kraju, treba pomenuti da su oficiri, koje je, tajno, iz Soluna u okupiranu zemlju, uputila srpska vlada i vrhovna komanda, došli u toplički kraj među crnogorsko stanovništvo, i digli tzv. Toplički ustanak (1917), iza čega je uslijedila surova odmazda bugarskog okupatora.
Odmah poslije 2. svjetskog rata, kada je crnogorski narod izborio jedan oblik državnosti, u Srbiji je usmeno širena nova obmana da je crnogorski narod "izmislila" Komunistička partija. Anticrnogorsko djelovanje posebno je intenzivirano u posljednje dvije decenije, u vrijeme rušenja real-socijalizma u istočnoj Evropi. Otvorena i intenzivna propaganda sa tih pozicija nastavljena je u toku priprema za nedavni srpski imperijalni rat. Pored stalno prisutnog negatora crnogorskog naroda, Srpske pravoslavne crkve, koja je ojačana medijima, izdavačkim kućama itd, u Crnoj Gori su osnovane stranke sa velikosrpskim (četničkim) programom, koje nemaju nikakav drugi cilj, osim da negiraju sve što je crnogorsko, da bi bilo vraćeno stanje iz 1918. godine. Legalno postojanje takvih, antinacionalnih, stranaka nije poznato u istoriji evropskog parlamentarizma. Anticrnogorski pokret u Crnoj Gori usvojio je, između ostalog, i perfidnu agitacionu poruku iz Srbije, da će zapadne zemlje odobriti srpsku asimilaciju Crnogoraca kada im se predstavi da je crnogorski narod "komunistička tvorevina". Propaganda, ispunjena epskom naracijom i simbolima, bila je usmjerena na podsticanje prevaziđenih oblika svijesti, na martirijsku žrtvu, što je neke i odvelo u dobrovoljačku agresiju i izazvalo oštre podjele u crnogorskom društvu.
Borba za nametanje srpske svijesti crnogorskom narodu odvijala je agitatore od razuma: činjen je stalni napor da se negiraju činjenice koje dokumentuju njegovu posebnost. Rad na uništenju povijesnih uporišta crnogorskog naroda obuhvatio je cijelu (crnogorsku) prošlost. Potrebno je pomenuti da je često bio omalovažavan, i u cjelini negiran, kao istorijski izvor, Ljetopis Popa Dukljanina (Kraljevstvo Slavena), taj znameniti spis iz dvanaestog vijeka. U prvom njegovom dijelu ima segmenata koji govore o okolnim narodima, a drugi dio posvećen je isključivo povijesti Duklje (Crne Gore). Kod nekih srpskih istoričara, koji su pod jakim uticajem Srpske pravoslavne crkve, javljale su se dileme - kako složiti suprotnosti, jer im je, pri uključivanju crnogorske istorije u srpsku, smetala posebnost dukljanskog perioda, koju Dukljaninovo djelo, zajedno sa stranim izvorima, nedvosmisleno dokumentuje. Razumije se, takvim "istoričarima" smetala je priznata kraljevina Duklja (Crna Gora), a posebno katolička tradicija u njoj, Dukljansko-barska nadbiskupija. U toj crkvi Nemanja je primio "latinsko krštenje", jer je njegov otac bio dobjegao u Duklju zbog "velikog meteža" u svojoj zemlji (Raškoj), pošto su mu braća "zavišću oduzela zemlju". Kad već nije bilo moguće oturiti ili zaboraviti povijesne činjenice, ti "istoričari" su se opredjeljivali za falsifikovanje: unosili su sumnju u podatak da je Duklja bila kraljevina, a, s druge strane, nametali fikciju da je u njoj (Duklji) "uvijek" postojala pravoslavna crkva. Osim toga, pokušava se osporiti činjenica da je raški župan Nemanja osvojio Duklju i razorio njene gradove. Na taj način se želi promijeniti povijesna slika: da je on (Nemanja) mirno došao u "svoju" zemlju, u "rodni kraj", da je samo "sjedinio" dvije "srpske" zemlje. Predstavnici pomenute političke struje u Crnoj Gori ponavljaju taj krupni falsifikat, u namjeri da "dokažu" da Crnogorci (Dukljani/Zećani) nijesu poseban narod.
Posebno treba istaći da crnogorskim potuđenicima ne smeta feudalna država Duklja kada je smještena, u istorijama i udžbenicima, u srpsku povijest, kao "prva srpska država", tj. kada se falsifikuju činjenice i izuzima iz crnogorske povijesti taj posebno značajni (rani) feudalni period. Velikosrpskim istoričarima je, trajno, glavni cilj preuzimanje toga dijela crnogorske istorije, jer im je onda olakšan posao negiranja crnogorskog naroda. Tako je, na primjer, došlo do sporova u bivšoj centralnoj redakciji za drugo izdanje Enciklopedije Jugoslavije, kada su srpski predstavnici uporno tražili da obrada jedinice o znamenitom knezu Vojislavu bude oduzeta crnogorskoj redakciji. Ove činjenice ne mogu biti poznate široj javnosti, pa zato napadi potuđenika na etnik Dukljani stvaraju kod nje (javnosti) krivu sliku, odvraćaju građane od prihvatanja objektivnog saznanja o najdubljoj prošlosti svoga naroda, kao od nečega kužnog čega se treba stidjeti. Oni odbacuju, kad im smetaju, i rezultate arheoloških pretraga i analize na osnovu sačuvanih dokumenata. Tako, na primjer, istraživanja Podgoričke tvrđave, koja je vršila Srpska akademija nauka, pokazala su da na toj lokaciji, prije turske tvrđave iz 1474, nije postojalo utvrđenje, niti objekti za stanovanje. Zato Pavle Mijović, član ekipe koja je istraživala, zaključuje da su fikciju o "Nemanjinom gradu" izmislili "izmećari kraljevskog Beograda".
Prvi naziv ulice pored obale Ribnice bio je "Njegoševa riva", pa su ga akteri tzv. podgoričke skupštine, kao produžena ruka srpskog okupatora, zamijenili (1919). To je urađeno kada je izvršena detronizacija kralja Nikole, bačen u Moraču spomenik velikom vojvodi Mirku Petroviću, porušena Mirkova kuća na Cetinju, kada je odred "omladinaca" pošao na Njeguše da poruši sve kuće dinastije Petrović-Njegoš (taj akt je slučajno spriječen). O tim tragičnim događajima postoje svjedočanstva, isto kao što postoje pisani i arheološki dokazi o Nemanjinom razaranju Duklje, krajem 12. vijeka. Za oskudna znanja o prošlosti, kod jednog dijela crnogorskog naroda, što olakšava ideološku manipulaciju, ima više uzroka. Ovdje ćemo nagovijestiti samo jedan od njih - školske programe, koji su nastavak okupacionih represalija. Kao reprezentativan primjer može poslužiti beogradski udžbenik istorije za četvrti razred osnovnih škola, između dva svjetska rata. Pod naslovom "Propast Zete", "ispričana" je u 39 redova crnogorska istorija od 12. do sredine 19. vijeka. Zbog ilustrativnosti i punoće "doživljaja" ovoga teksta, citiraću jednu cjelinu, završnih 17 (sedamnaest) redova: "Kad je pokorena Zeta, mnogi Crnogorci primili su muslimansku veru, a među njima i raniji vladar Crne Gore Đurađ Crnojević. Potomaka Crnojevića i danas ima u velikom broju oko Peći i Đakovice; oni su sada muslimanske vere. - Najznačajniji od vladara bio je Petar Petrović-Njegoš, koji je bio i pesnik. No i ovaj mali deo Zete i dalje je vodio borbu s Turcima i održali su nekoliko pobeda nad njima; tako, pobedili su tursku vojsku skadarskog vezira Mahmut paše Bušatlije na Krusima (1796. god.). Sem toga na Badnji dan 1709. god. za vreme vlade vladike Danila pobili su sve Srbe-Crnogorce koji su se bili poturčili. Ovo su radili s toga, što su oni bili na strani Turaka i što su im smetali da se oslobode. Ovo ubijanje opevao je Petar Petrović-Njegoš u svojoj knjizi Gorski vijenac".
Ovom citatu, uvjeren sam, bio bi suvišan komentar jer dovoljno precizno govori o atmosferi u kojoj su stasavale generacije učenika. Ipak, da bi čitalac shvatio o kakvim se proporcijama radi u navedenom udžbeniku, potrebno je dati jedno poređenje: u poglavlju o 1. i 2. srpskom ustanku, na 14 stranica, posebno je opisano šesnaest "bojeva".
Нема коментара:
Постави коментар