Osnivačka povelja Balše III za manastir Praskvica, Paštrovići, 1413. godina

Osnivačka povelja Balše III za manastir Praskvica

Njegoš: "Crnogorci ne ljube lance"!

Još jedan privatni momenat Njegošev, on ne reče: "Mi Srbi iz Crne Gore ne ljubimo lance", niti je rekao: "Mi Srbi ne ljubimo lance", jasno je iskazao koji narod ne ljubi lance.

Njegoš privatno, kad se nije bavio ideologijom



Iz knjige "PISMA" Srbina Ljubomira Nenadovića.



Ljuba Nenadović je zabilježio ove Njegoševe intimne riječi, ovo mu nije bila zvanična politika.

Prije nekolilo godina opozicija je držala mitinge pod geslom: "Mi ne ljubimo lance", falsifikovali su Njegoševe riječi, sramili su se njegovih riječi!

Sramili su se što su Crnogorci!

Njegoš: "Ala se mi Sloveni narobovasmo! Ali mi Crnogorci bogami nijesmo"!

"Ali, mi Crnogorci bogami nijesmo"!

Iz knjige "PISMA" Srbina Ljube Nenadovića.



Prvi susret Ljube Nenadovića i Njegoša

Crnogorska zastava u balkanskim ratovima i I svjetskom ratu

Crnogorska zastava na brdu Taraboš u blizini Skadra 1913. godine




Crnogorska zastava na zidinama osvojenog Skadra 1913. godine




















I balkanski rat, prolazak vojske kroz Kolašin
















I balkanski rat, kralj Nikola posmatra prolazak vojske,



II balkanski rat, Crnogorci pred bitku na Bregalnici



I svjetski rat, Durmitorci na položaju


I svjetski rat, Durmitorci idu na borbeni položaj kod Grahova



I svjetski rat, Crnogorci iznad Prače u Bosni

Novak Adžić: Vitezovi Radoš i Drago Bulatović, posljednji komiti

Original članak o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, faksimil Politike, 13. mart 1929. godine

KAKO SU SRPSKI ŽANDARMI 1929. GODINE UBILI CRNOGORSKOG KOMITU RADOŠA BULATOVIĆA – ĐEDA PREDRAGA BULATOVIĆA Novak Adžić: Radoš i Drago, Bulatovići Direktni krvni srodnik i predak u pravoj liniji (đed) Predraga Bulatovića, aktuelnog predsjednika opozicione Socijalističke narodne partije, bio je Radoš Bulatović, istaknuti crnogorski patriota i komitski borac za slobodnu i nezavisnu državu Crnu Goru. Ubijen je od strane srpskih žandara 8. marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Moračkog Manastira. Bio je gerilski borac protiv velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore sprovedene 1918. godine. Borio se protiv režima ognja i mača kojeg je personifikovala dinastija Karađorđević i njihovi eksponenti u Crnoj Gori. Crnogorska istorija prepuna je primjera da potomci nijesu dostojni svojih predaka. U političkom, državotvornom i nacionalnom smislu aktuelni neformalni vođa opozicije u Crnoj Gori Predrag Bulatović eklatantan je primjer kontroverznosti u odnosu na ono za što se borio i stradao njegov đed Radoš Bulatović. Mnoštvo dokaza to potvrđuje. Kao egzemplar navešću samo to da je Predrag Bulatović imao nešto više od političkog senzibiliteta za potez njegovog kolege iz SNP Zorana Žižića, koji je oduševljeno i u janjičarskom stilu dočekao povratak potomaka dinastije Karađorđević u Beograd i predao im ključeve dedinjskog »Belog Dvora«. Glas otpora ili protesta od Predraga Bulatovića se tada niti ikada nije čuo, iako je to bilo logično s moralne osnove očekivati, s obzirom da je režim Aleksandra Karađorđevića (Palikuće) na brutalan način likvidirao njegovog đeda Radoša Bulatovića i đedjovljevog brata Draga Bulatovića i mnoge ugledne prvake iz rovačkog bratstva Bulatovića. Zbog političke trgovine zaboravio je Predrag Bulatović na dug prema svojim slavnim precima, koji su se žrtvovali za slobodu Crne Gore. To što se đed Predraga Bulatovića – Radoš Bulatović- po crnogorskim šumama junački borio za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore njegovom unuku nimalo ne smeta i ne obavezuje ga što je politički vođa ovdašnje i ovovremene prosrpske opozicije u Crnoj Gori koja se izjašnjava protiv nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta crnogorske države. Radoš Bulatović je bio gvozdeni borac protiv velikosrpskog hegemonizma, unitarizma i tiranije, a njegov unuk Predrag Bulatović je, direktno i indirektno, promotor velikosrpske asimilatorske ideologije, kojoj je osnovni cilj da potre državnost Crne Gore i ruinira i podrije crnogorski nacionalni identitet. Politički i ideološki zagrljaji Predraga Bulatovića i srpskog okupacionog mitropolita u Crnoj Gori Amfilohija Radovića očigledno i notorno to dokazuju. Amfilohije je Bulatovićev ideolog i zla kob crnogorske opozicije. Posljednji crnogorski gerilci, komiti koji su stradali, herojski izginuli za slobodu, samostalnost i nacionalno dostojanstvo Crne Gore bili su braća Radoš i Drago Bulatović iz Smailagića polja, kod Kolašina. Oni, kao istaknuti crnogorski junaci iz Rovaca, likvidirani su od strane srpskih okupacionih oružanih formacija 8. marta 1929. godine u selu Ravni, u blizini Moračkog manastira. Braća Radoš i Drago Bulatović su punih 12 (dvanaest) godina bili u šumi kao komiti, kako u doba austrijske, tako i u vrijeme tadašnje srpske okupacije. Oni su rješenjem Ministra unutrašnjih djela Kraljevine SHS bili oglašeni hajducima i ucijenjeni sa 100.000 dinara. Policijske vlasti su za njima raspisivale potjernice, organizovale potjere i obećavale velike novčane nagrade onima ko ih uhvati, prokaže vlastima ili ubije. Njihov bi unuk da ga počem zapadne raspisivao potjernice za borcima za crnogorsku državnost i nacionalni identitet! Braća Radoš i Drago Bulatović iz sela Smailagića polja kod Kolašina stradali su kao crnogorski komiti marta 1929. godine u selu Ravni u blizini Moračkog manastira. O njihovoj pogibiji, borbi u zapaljenoj kući sa brojnim srpskim žandarima, koja kao da je imala filmski scenario, pisala je beogradska »Politika « od 13. marta 1929. godine, br. 7495 na strani 8. Osvrnuću se na ono što smatram da je relevantno iz teksta kojeg je objavila »Politika«. U tom zapisu stoji i ovo: »Interesantna je sudbina ova dva odmetnika koji su poslije dvanaest godina života u šumi najposlije platili životom. Radoš Bulatović iz sela Smailagića polja, čija je kuća udaljena jedva tri kilometra od samog Kolašina, bio je imućan, bogat seljak. Među seljacima i svojim bratstvenicima bio je osobito poštovan. Sa svojim bratom Dragom, i još nekoliko desetina rođaka Bulatovića, odmetnuo se u šumu još za vrijeme austro-ugarske okupacije. Taj period njegovog komitovanja bila je čisto nacionalne prirode, jer je Radoš sa društvom bio neumorni zaštitinik svoje okoline, a nemilosrdni sudija austrijskim vojnicima i njihovim špijunima, koje je bez sažaljenja ubijao. Prvih dana poslije ujedinjenja, svu su vlast za dugo vremena po crnogorskim varošima imale komite. Oni su ulazili u varoš kao neka vrsta oslobodilaca. Među prvim odmetnicima ili kako su tada nazivani komitima, koji su u Kolašin došli, bio je i Radoš Bulatović. Bez sumnje među svim tim ljudima koji su u masama dolazili iz šume najrazboritiji bio je Radoš Bulatović, a od svih komita građana kolašinskih on je bio najsimpatičniji i u njega su imali najviše povjerenja. Međutim, uticaj separatista, obećana čast, čin i slava, od njega su ubrzo napravili najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost. Još 1919. godine došao u sukob sa vlastima, i jedne noći opkoljen kod svoje kuće od deset žandara, u borbi bio je ranjen na šest mjesta, i što je najinteresantnije, uspio je da tako ranjen umakne žandarima«. Primjećuje se da ovđe »Politika« daje svoj politički sud o uvjerenjima Radoša Bulatovića, koji je determinisan činjenicom da njegovi politički stavovi i komitska borba nije korespondirala sa ideologijom i politikom čije je interese ona, kao srpska novina, zastupala. Naprotiv, politička uvjerenja i gerilska borba Radoša Bulatovića bili su temeljito oprečni političkoj doktrini čije je ciljeve i interese promovisala »Politika«. Činjenica je da se Radoš Bulatović borio za crnogorsku državnu samostalnost, ali samosvjesno, iz svojih uvjerenja, a ne pod uticajem bilo koga ili bilo čega. »Politika« u svojemu tekstu dalje navodi i ovo: »Od tada je proteklo dosta vremena. Poslije amnestije političkim odmetnicima u Crnoj Gori, njegovi rođaci i drugovi tokom 1921 i 1922. godine predali su se vlastima. Jedini Radoš sa svojim bratom Dragom ostao je i dalje u šumi«. Da se zapaziti da, »Politika« ovdje pravi previd: namjerno ili nepažnjom: jer je činjenica, istorijski provjerena, da se nijesu svi crnogorski komiti iz bratstva Bulatovića nakon amnestije predali vlastima. Neki jesu, a neki i nijesu. Neki su se predali, neki su uhvaćeni, a neki su bili van domašaja vlasti, jer su bili emigrirali u inostranstvo. »Politika« konstatuje da su svi pokušaji da se Radoš Bulatovic privoli na predaju propali. Ona piše i ovo: »Prije nekoliko godina pokupili su se svi viđeniji judi i prvaci iz sreza i pozvali Radoša s bratom na pregovore. Cilj ovih pregovora bio je da se na lijep način sklone na predaju. Na zakazano mjesto udaljeno nekih dva do tri kilometra od varoši oni su došli. U označeni sat pojavio se Radoš. Njegov stas i široka ramena pokazivale je snažan sastav, njegova bluza od uniformi bivših crnogorskih oficira jedva se viđela od bezbroj unakrsno opasanih redenika. Gusta brada davala mu je izgled pustinjaka, iza poluspuštenih trepavica sijale su njegove sitne oči neobičnim sjajem. Sa kratkom puškom u ruci i u pripravnom stavu on je pristupio jednom po jednom i sa svima se iz reda ljubio. Viđeni ljudi, većinom njegovi bivši oficiri iz rata, nagovarali su ga, da se okane uzaludnog komitovanja, i nemirnog šumskog života, nego da se posveti opustjeloj kući i njivama. Poslije diskusije od neka dva sata, Radoš je okupljenim postavio ultimatum, da mu zagarantuje nošenje oružja, da mu država da neku naknadu u novcu za pretrpljene štete za vrijeme boravljenja u šumi«, navodi »Politika«. Za Radoša Bulatovića ona tvrdi da je važio za »najvećeg pobornika za crnogorsku samostalnost«, te da je u svojemu uvjerenju »borca za crnogorsku slobodu išao čak dotle da i državi postavlja ultimatume«. Svi pregovori sa Radošem i Dragom Bulatovićem, te pozivi na predaju ostali su bez rezultata. »Politika« navodi da je ovaj crnogorski komitski vođa, nekoliko godina prije nego što je ubijen, »demonstrativno prekinuo pregovore i prema tome objavio rat državi. Sa puškom na gotovs, korak po korak u nazad, on je ostavio građane dovikujući: Zbogom, meni je mjesto u šumi! Na vrhu susjednog brdašceta njegov brat Drago sa puškom u ruci osiguravao mu je odstupnicu. Od tada pa sve do danas njih dvojica su ostali u odmetništvu. Pričalo je da su krstarili iz jednog sreza u drugi. U kolašinskom srezu, posljednjih godina koliko se zna nijesu nikome nikakva zla ucinili a pričalo se da su u drugim srezovima naročito u nikšićkom i andrijevačkom, učestvovali u napadima sami ili u zajednici sa odmetnicima iz drugih srezova. Prije dvije godine ucijenjeni su Radoš i Drago sa po 50.000 dinara. Komandir kolašinske žandarmerijske čete kapetan g. Milojko Uzelac neprestanim potjerama sa svojim žandarima onemogućio im je dolazak u blizini Kolašina. Pronosile su se verzije kako su viđeni sad u Metohiji, sad u Katunskoj nahiji i tako dalje. Govorilo se čak, da su oni davno već prešli u Italiju. Ali je kapetan Uzelac sa svojim žandarima najbolje znao za njihovo kretanje«, pisala je ondašnja »Politika«. Evo, kako su braća Bulatovići, prema pisanju beogradske »Politike«, ubijeni. Ovu verziju njihove pogibije, kako piše »Politika«, ispričali su žandari koji su učestvovali u operaciji njihove likvidacije. Naime, po naredbi komandira kolašinske žandarmerijske čete zloglasnog kapetana Milojka Uzelca vršene su potjere za komitima Radošem i Dragom Bulatovićem. Njihovom likvidacijom rukovodio je izvjesni narednik Dujmović sa četrnaest žandara. U selu Ravni marta 1929. godine u zoru stigao je narednik Dujmovic sa žandarima. U jednoj kući pored puta bili su Radoš i Drago Bulatović. Prolazeći pored te kuće, koja je pripadala tamošnjem seljaku Đukiću, piše »Politika«, narednik Dujmović i žandar sa njim »uputili su se prema kući. Narednik je prvi otvorio vrata i ušao, a za njim i žandar. U kući su našli domaćina sa ženom i sa njihovo četvoro sitne đece, koji su živjeli u najvećoj bijedi. U razgovoru sa domaćinom naredniku se učini sumnjivim jedan šum, koji je dolazio sa tavana kuće. – Ko ti je gore? -upitao je domaćina. Kako mu je ovaj dao zbunjen i nejasan odgovor, narednik se popeo do ulaska tavana, đe je ugledao dva toliko tražena odmetnika. Prema pričanju narednikovom, Radoš je opazivši ga pucao na njega, ali metak nije upalio. Narednik i žandar uspjeli su srećno da umaknu napolje i zauzmu poziciju, iz koje su imali na oko vrata od kuće. Odmah za tim narednik je dao signal zviždaljkom, i za kratko vrijeme bili su svih četrnaest žandara na okupu. Kuću su sa sviju strana opkolili i zauzeli dobre zaklone. Kada su se već bili rasporedili, žandari su glasnim dozivanjem pozivali Radoša i Draga na predaju. Ali oni za to nijesu htjeli ni da čuju« navodi »Politika«. Prema njenom pisanju, svi pozivi na predaju bili su uzaludni. List tvrdi da su čak i slati neki mještani kao pregovarači, ali sve je to bilo bez rezultata. Prema pisanju »Politike«, Radoš Bulatović je jednom od njih rekao: »Dvanaest godina ja sam komitski vojvoda, napadale su mene i veće grupe žandara pa su se lijepo uvijek proveli«. Poslije propalih pregovora, »Politika« navodi, »odmah zatim nastala je puščana paljba. Žandarmi su iz početka pucali po vrhu kuće da bi se oni u kući uvjerili u njihovu nadmoćnost. Poslije uzaludnog puškaranja od jednog sata i više žandari su posljednji put pozvali Radoša i Draga na predaju. Ali oni su iz kuće odgovorili: - Tornjajte se odatle! Narednik je zatim dozvao domacina Đukića i poslao ga u obližnju kuću da donese pola kila petroleuma. Kad se on vratio sa petroleumom narednik mu je naredio da pospe petroleum po kući, spolja, a zatim da kuću zapali. Siromah Đukić htio ne htio, morao je da posluša naredbu, te je tako sam sopstvenu kuću zapalio. Čim je vatra uzela maha, puškaranje je ponovo nastalo sa obadvije strane. Dovedeni tako u škripac, Radoš i Drago zbog vatre bili su primorani da napušte kuću i izađu napolje. Radoš je prvi izašao na vrata, uspio je da opali nekoliko metaka u pravcu zaklonjenih žandara, a zatim je bio srušen plotunom. Drago je od prvih plotuna na nekoliko mjesta bio ranjen a onda je stao da bježi prema potoku. Ali su ga dočekali žandari koji su bili sa druge strane kuće i plotunima oborili«, piše »Politika«. Isti list navodi da je, iza toga izvršen od strane civilnih i vojnih vlasti uviđaj. Uviđaj su vršili, po pisanju »Politike«, sudija M. Radević, poglavar sreza R. Milošević, kapetan žandarmerije M. Uzelac, sreski ljekar dr B. Milić i još nekolicina, i kod ubijenih komita »nijesu našli ništa, niti od novaca, niti od drugih stvari, osim municije, koje su imali dovoljno. Radoš je imao italijanski kratki karabin i na kundaku urezano: »R.B. komitski vojvoda 12 godina«. Ljekar koji je, kako piše »Politika«, vršio obdukciju konstatovao je da je Radoš bio fizički bolestan, a Drago fizički zdrav, kao i to »da Radoš za posljednja četiri dana nije ništa jeo jer mu je stomak bio potpuno prazan. Drago je takođe bio praznog stomaka, ali je ipak posljednih dana morao nešto jesti i to vrlo malo«. U tom članku »Politika« konstatuje da je Radoš prije nekoliko godina boravio u Italiji i da mu »otuda puška potiče«, konstatuje se, uz ostalo u pomenutom srpskom listu. Tok pogibije braće Radoša i Draga Bulatovića naveo sam prema pisanju beogradske »Politike«, budući da ne posjedujem, da nijesam uspio pronaći arhivski dokument koji bi sve ovo prikazivao u drugačijem svijetlu i smislu. Ali, u vezi sa pisanjem »Politike« o njihovoj pogibiji hoću da kažem nekoliko stvari: Najprije, ne sumnjam da je beogradska »Politika« pisala o njihovoj pogibiji na osnovu policijskih izvještaja. Dalje, opravdano se može konstatovati da je policijski izvještaj o njihovoj pogibiji bio u funkciji politike ondašnjeg režima. Potom, tekst »Politike« o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića, s obzirom na diktatorski, represivni, despotski i inkvizitorski karakter ondašnjeg vladajućeg establišmenta, čiji su oni bili protivnici, po prirodi stvari, morao je proći kroz ruke cenzora. Podsjećam, u diktaturi nema slobode za druge već samo za diktatora. Sve je, pa i štampa, potčinjena njegovoj volji, koja je neprikosnovena, neporeciva. Tako je bilo i u doba vladavine najprije regenta, a potom i kralja Aleksandra Karađorđevića, kada su svirepo ubijeni borci za crnogorsku slobodu i nezavisnot vitezovi Rovaca, braća Radoš i Drago Bulatović. To znači da je štampa pisala po volji ondašnjih centara vlasti i moći. Najzad, »Siromah Đukić«, o kojem piše »Politika«, a u čijoj su kući i na čijem su imanju ubijeni Radoš i Drago Bulatović, u selu Ravni u blizini Moračkog manastira bio je u stvari Milija Perov Đukić, koji je važio za jednog od njihovih jataka (a jatak je onaj koji pomaže i skriva). Kuća Milije P. Đukića bila je njihovo skrovište. Može se još nešto reći o tome kako su, prema izvorima i saznanjima kojima raspolaže ovaj autor, junački izginuli braća Radoš i Drago Bulatović, dva posljednja crnogorska komita i rodoljuba u gerilskoj borbi za državno i nacionalno dostojanstvo Crne Gore, pravo, čast i slobodu crnogoraskog naroda. Braća Radoš i Drago Bulatović su se, kao vitezovi iz Rovaca, borili hrabro, istrajno, stameno i prkosno do smrti protiv okupacije i aneksije svoje domovine Crne Gore. Nema nikakve sumnje da su se braća Radoš i Drago Bulatović održali više od deceniju kao komiti zato što su imali veliko uporište u narodu i njegovu podršku. Borili su se zajedno i otišli u smrt zajedno. Ali, i pored činjenica da su živjeli i borili se kao gorski vukovi više od deceniju i da su imali svoje brojne jatake na raznim mjestima, nijesu se objektivno mogli spasiti smrti ili robije koju im je tada namijenila vlast izuzev da napušte zemlju, emigriraju. A to oni nijesu mogli ili nijesu htjeli uraditi. Vlasti su na razne načine i različitim sredstvima nastojale da ih uhvate ili likvidiraju. U tom smislu su za njihovu likvidaciju vlast je angažovala i svoju špijunsku mrežu. Vlast je u akciju stavila svoje dostavljače, konfidente, špijune, uljeze, uhode, kojih je svuda i u svakom društvu bilo i ima ih, a koji za njih, po narudžbi, revnosno obavljaju zadatke sa naknadom ili bez nje. Teško se može odoljeti utisku da su vlasti preko svojih špijuna obaviještene o tome đe se nalaze braća Radoš i Drago Bulatović. Na taj utisak nas, indirektno, upućuje i Milovan Đilas pričom u svojemu romanu memoarskog karaktera »Svetovi i mostovi«, Povijesti u tri knjige, I i II, treća knjiga, Četvrti dio, Bdijeja, Matica Srpska, 1997. U njemu Đilas pominje imena »braće Radoša i Draga«. Pošto je, ipak, riječ o književnom djelu, a ne o relevantnom istorijskom izvoru, ne može se sa sigurnošću utvrditi da li su pomenuti Đilasovi literarni likovi imaginarni ili realni. Ali, i pored te racionalne rezerve, postoji obazriva pretpostavka da je Đilas u tom svom romanu kroz literarne likove »braće Radoša i Draga« napravio aluziju na stvarne istorijske figure i ličnosti braću Radoša i Draga Bulatovića. Međutim, to može, ali i ne mora da bude tačno. Zato to treba uzeti hipotetički, uslovno, kada se vrši interpretacija i utvrđivanje identiteta likova iz tog Đilasovog djela. Ali, pretpostavimo da je osnovano tumačenje da su Đilasovi likovi iz romana »Svetovi i mostovi« »braća Radoš i Drago« stvarni braca Radoš i Drago Bulatović. To nam Milovan Đilas implicitno sugeriše pomenutim svojim djelom. Naime, Milovan Đilas piše da su: »braća Radoš i Drago« bili odmetnici, te da je »njihova družina u prvim danima ujedinjenja pobila desetak žandara, koji su prodrli u njihov zabiti zavičaj, a potom su se s većinom plemena nekoliko dana odupirali vojsci i ujedinjaškim odredima«. Đilas potom konstatuje i ovo: »Za razliku od drugih odmetnika, braća nijesu ni okupili družinu, niti se nekoj družini priključili, nego su četovali sami i veoma povučeno, tako da su im vlasti teško ulazile u trag«. Đilas piše da su oni: »važili za hrabre i oko njihovog imena - bili su se u narodnim predstavama spojili u jedan pojam, a ako ne i u jednu ličnost - širila se posebna tajanstvenost: bili su prisutni svuđe i nigđe, pa tako širili stravu, iako se nijesu svetili za potkazivanja i gonjenja... Nerazdvojni kretali su se mahom noću i zimovali po zemunicama i prašumama. Zajedno su i poginuli, izdani od jataka prokusanog na mukama i u zlodjelima - desetak godina poslije događaja ispričanih u ovim zapisima... Njihov život bi mogao biti čudesna priča o bratskoj ljubavi, o strastima lova na ljude i pozvijerivanju čovjeka u borbi za život i ideju«, navodi Đilas. Pod uslovom da je tačno, da su »braća Radoš i Drago« ubijeni zato što ih je izdao jatak koji je na to primoran jer je bio izložen »mukama i zlodjelima«, zasigurno, sjenka sumnje za prokazivanje ne može pasti na čovjeka u čijoj kući i na čijem su imanju su oni ubijeni. Na osnovu posjedovanja potrebnih informacija o tome đe se nalaze braća Radoš i Drago Bulatović od strane organa vlasti donešena je odluka da se uputi brojna žandarmerijska grupa koja je namijenjena njihovom hvatanju ili likvidaciji. U selu Ravni u blizini Moračkog manastira prispjeli su žandari i opsadirali kuću Milije Perova Đukića, jer su već imali informacije da se tu nalaze braća Radoš i Drago Bulatović. Prema tvrdnjama unuka pomenutog Milije Perova Đukića, žandari su njegovog đeda Miliju Perova Đukića, koji je bio vlasnik kuće u kojoj su se nalazili braća Radoš i Drago Bulatović, prisilno odveli od kuće i vezali za jedno jabukovo stablo. Sve se to zbivalo rano izjutra 8. marta 1929. godine. Ostale članove porodice Milije P. Đukića, i to poluobučene, primjenom sile, natjerali su da napuste kuću. »Znajući o kakvim se junacima radi, narednik Dujmović sa žandarima nije smio otići u kuću, već su istu zapalili. Kuću je bilo lako zapaliti, jer je krov bio prekriven slamom, kao većina kuća u to vrijeme«, navodi unuk Milije P. Đukića. On demantuje pisanje »Politike« da je njegov đed sopstvenom rukom morao zapaliliti svoju kuću, tvrdeći da su kuću zapalili žandari, te da je kuća izgorela u plamenu, kao i pokućstvo, štala i petoro govedi (krava). On u pomenutom članku tvrdi da je njegov đed Milija P. Đukic imao šestočlanu porodicu i da ona tada nije živjela »u najvećoj bijedi«, kako je pisala odašnja »Politika«, već da je bila solidnog imovnog stanja. On navodi da su ubistvo braće Radoša i Draga Bulatovića, Milija P. Đukić i njegova supruga teško podnijeli i da su ubrzo iza toga umrili. Potomci bračnog para Đukić, tri sina i šćer poslije smrti svojih roditelja živjeli su veoma teško, tvrdi u »Pobjedi« Vidoje Đukić sa Cetinja. Istinita priča o pogibiji Radoša i Draga Bulatovića sama po sebi sve govori. To što Predrag Bulatović, realno gledano, to zna a ne obavezuje ga ništa u smislu da se zalaže za očuvanje i afirmaciju crnogorske države i nacije dodatno govori o njegovom konvertitskom i lukrativnom političkom profilu. Bilo kako bilo, u svojoj političkoj karijeri Predrag Bulatović nosi pečat nedostojnog unuka u odnosu na dostojnog i slavnog đeda! PRIJEDLOG REDAKCIJE CKL-a ODBORNICIMA KOLAŠINSKE OPŠTINE Poštovana gospodo, objavljivanjem teksta NESLAVNI UNUK SLAVNOG ĐEDA, poznatog crnogorskog publiciste Novaka Adžića, želimo da Vas podsjetimo na ličnost Radoša i Draga Bulatovića, dva velika čovjeka iz vašeg kraja, dva časna borca protiv srpske okupacije Crne Gore 1918. godine. Znamo da niko od Vas ne zna pravu istinu o životu i smrti braće Bulatovića – Radoša i Draga, Crnogoraca što ne pristadoše na pripajanje Crne Gore Srbiji, već uzeše pušku i postaše komiti – veliki, najveći, borci za čast, slavu i oslobođenje Crne Gore. Poštovana gospodo, ako je komunistički režim poduplao tamu zaborava na borbu crnogorskih komita, učinio sve, kao i onaj prethodni velikosrpski, da ta nadčovječanska borba ostane nepoznata dolazećim generacijama građana Crne Gore, Vi ne bi morali, gledano istorijski ne bi ni smjeli, podržavati i nastavljati velikosrpsko-komunističke slojeve tame i zaborava kada je riječ o viteškoj borbi crnogorskih komita. Poštovana gospodo, predlažemo Vam da se izborite za posmrtno dostojanstvo crnogorskih komita, posebno brace Bulatović, Radoša i Draga – da njihova imena časno ponese jedna ulica u njihovom Kolašinu, kojemu služe na veliku istorijsku čast imena Radoša i Draga Bulatovića! Redakcija CKL-a , 26. II 2004. godine

Crkve na Rumiji nikad nije bilo

Objavljeno u dnevnim novinama "Vijesti", 12. aprila 2010.

Crkve na Rumiji nikad nije bilo

Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori na čelu sa Amfilohijem Radovićem neprestano hrani staru, devetnaestovjekovnu mitomaniju, koju svom snagom predstavlja kao realnu istoriju, ali to nije sve, SPC i stvara novu mitomaniju, koju svojem stadu predstavlja kao dio njihovog bića. Na taj i druge načine SPC sve radi da promijeni identitet/biće Crnogoraca. Novi identitet Crnogoraca po zamisli SPC treba da bude istovjetan sa identitetom nekog Nišlije ili Žagubičana.
Amfilohije je više puta tvrdio da je limena crkva na Rumiji postavljena na mjesto đe je nekada bila crkva koju su Turci srušili 1571. godine. Za njim su to od skoro počela da ponavljaju i druga svještena lica.
Krajem 19. vijeka pojavili su se neki napisi kako je na Rumiji nekada bila crkva. Jastrebov je 1880. pisao da na Rumiji postoji crkva - to je čisti promašaj Jastrebova, nikakva crkva te godine nije postojala na Rumiji. Nikola J. Vučinić je 1889. napisao da je na Rumiji crkva zavjetovana. Zavjetovana, da, ali je nije bilo. Nikola J. Vučinić ne griješi. Rovinski 1897. navodi neke legende. Tomo Oraovac 1913. piše da je na Rumiji nekada postojala crkva. U suštini jedini koji tvrdi da je nekada na Rumiji u davna vremena bila crkva je Tomo Oraovac. To je isti Tomo Oraovac koji je izmislio bajku o Orlovićima. Dr Đuro Batrićević u knjizi Dr Anto Gvozdenović - General u tri vojske, ovako piše:
"Zanimljiva je i burna istorijska prošlost bratstva Gvozdenovića. Međutim, ni o porijeklu ovog ćeklićkog bratstva nema pouzdanih podataka. Porodične tradicije o njihovom porijeklu jako su izmijenjene u prošlom vijeku, u doba romantizma, a naročito u razdoblju od Njegoša do kralja Nikole, kada je posebno oživio kult kosovskog junaka. Tako je nastala i legenda, koju na jednom mjestu navodi Tomo Orahovac, po kojoj su Čengići iz Gacka, Krivokapići i Perovići iz Cuca, Gvozdenovići iz Ćeklića, Martinovići iz Bajica, Milići iz Bjelica i Osmanagići iz Podgorice, porijeklom od Pavla, ili mu brata Nikole, Orlovića, 'barjaktara čestitoga kneza' ".
Tako je Tomo Oraovac izmislio pričicu po kojoj su mnoga crnogorska bratstva porijeklom od bajkovitog Pavla Orlovića. Ova bajka, kod mnogih bratstava danas živi kao istorijska istina. Kao nagradu za mijenjane identiteta Crnogoraca Tomo Oraovac je između rata bio jedan od svega 4 ministra jugoslovenske (SHS) države, porijeklom iz Crne Gore, računajući sve Vlade koje su postojale od 1918. do 1941. godine.
Navedena pisanja Jastrebova, Rovinskog, Oraovca i drugih, o tome da je nekad bila crkva na Rumiji nastala su 300 godina poslije navodnog rušenja crkve na Rumiji, tako da se tu ne radi o iole pouzdanim istorijskim izvorima. Pisanja s kraja 19. vijeka o navodnoj nekadašnjoj crkvi na Rumiji nemaju skoro nikakvu vrijednost i ne baziraju se na bilo čemu uvjerljivom. Od 1571. do kraja 19. vijeka prošlo je više od 300 godina i onda se neko dosjetio da je nekad na Rumiji bila crkva?! Neozbiljno je to. Upitajmo bilo kojeg profesionalnog istoričara koje su kategorije i pouzdanosti ta pisanja o crkvi na Rumiji nastala 300 i više godina poslije njenog bajkovitog rušenja. Svi će istoričari odgovoriti da se tu radi o istorijskim izvorima posljednje kategorije.
A sad da vidimo istorijski izvor prve klase. Riječ je o geografskoj karti grada Bara i okoline koju su napravili Venecijanci baš 1571. godine, kada je Bar bio još u njihovom posjedu. Na ovom fantastičnom istorijskom izvoru ucrtan je u gornjem dijelu karte s lijeva na desno Nechagia (Haj Nehaj), pa Spich (Spič), pa Monte Sosena (Sozina) pa Monte Cavallo, pa Monte Malicha (Rumija!), pa Monte Lisigno. Dakle saznajemo iz ove karte, staro ime planine Rumija je Mališa! Po mnogim tvrdnjama današnji naziv Rumija je arapsko-turski i znači planina Hrišćana, Hrišćanka, jer su na planinu stari Zećani, naši preci, u litiji iznosili krst.
Na samoj planini nije ucrtana nikakva crkva i to je apsolutni dokaz da crkve na Rumiji nije bilo!
Kartu mogu svi koji žele pogledati, nalazi se na odličnom sajtu Narodne Biblioteke Srbije http://digital.nb.rs/kartografska/at...II-003-022.jpg
Većina je priključena na internet, pa mogu pogledati i povući kartu u svoje kompjutere.
Na karti je prikazan i stari grad Bar prije pada pod Turke i brojne crkve i naselja u barskom polju. Na karti se vide katedrale S. Micholo i S. Maria, crkve S. Lorenzo, S. Croce, S. Catarina, S. Vido, tu je i čuveni manastir Ratac, zatim tu je Vescouado (biskupija). Na karti je ucrtano i naselje / pleme Mrkojevići, a ispred naselja stražarnica plemena Mrkojevića.
Svještenik SPC Jovan Plamenac je 22. 3. 2010. ovako pričao na Rumiji, na isti način se nekada stvarala mitomanija kosovska ili navedena, o Pavlu Orloviću, evo čiste, gromke mitomanije:
“Ovo mjesto osveštano je onom crkvom koja je krasila vrh Rumije i natkrivala čitav ovaj prostor, i morski i jezerski, onom crkvom koju su Turci, kada su kao okupatori došli na ove prostore porušili 1571. godine. Onda je ovo mjesto osveštano žalom, težnjom i čežnjom naših predaka, koji su poput naroda jevrejskog zatočenog u Vavilonu žalili, čeznuli za crkvom na ovom vrhu ovdje. Oni su govorili 'Ako te zaboravim, crkvo na Rumiji, neka me zaboravi desnica moja, neka me zaboravi snaga moja, neka me zaboravi život moj' ".
Da je Amfilohije vjerovao da je na Rumiji nekad bila crkva, on bi organizovao da se ispita, da li postoje temelji te crkve na Rumiji. Naravno, tako nešto mu nije palo na pamet, jer bi se time dokazalo da crkve na Rumiji nikada nije bilo prije 2005. godine.


Vuk POPOVIĆ, Cetinje

"Gorski Vijenac" je u Beogradu 1927. preveden na srpski jezik!

Dnevna novina "Dan", 04. novembar 2004.

INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK OTKRIVA

"Gorski Vijenac" prevođen na srpski

Direktor Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje prof. dr Vojislav Nikčević izjavio je na jučerašnjoj konferenciji za novinare da upotrebu jezika i pisama manjinskih naroda u Crnoj Gori u budućem Ustavu treba propisati u skladu sa Poveljom o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama.
-Uz to bi dobro bilo da crnogorski Srbi u javnoj upotrebi koriste službeni pravopis srpskog jezika iz Srbije, Bošnjaci bosanskog (bošnjačkog) iz Bosne i Hercegovine, Hrvati hrvatskog jezika iz Hrvatske i Albanci pravopis albanskog jezika koji tradicionalno upotrebljavaju - kazao je Nikčević, ističući da je Matica crnogorska 2000. godine obznanila deklaraciju Crnogorski kao maternji jezik, a Ministarstvo prosvjete i Vlada Crne Gore usvojili neutralni tradicionalni naziv "maternji jezik i književnosti" kao nastavni predmet.
Stručni saradnik Žarko L. Đurović, u svom govoru na temu "Crnogorci nijesu Srbi" ustvrdio je da su standardni srpski jezik i njegova norma udaljeni od stvarne crnogorske književne tradicije, a kao najbolji dokaz naveo "Gorski vijenac".
-Dušan Bogosavljević preveo je 1927. godine "Gorski vijenac" na srpski jezik. On je to uradio da bi čitaoci iz Srbije mogli da čitaju Njegoševo djelo, čiji je original za njih bio nerazumljiv - rekao je Đurović.
Da spriječimo dalju diskriminaciju bilo kakve vrste, pa i jezičke, ustavno ćemo zaštititi crnogorski jezik koji smo naslijedili, ne od Srba, no od naših predaka i prenijeti ga potomstvu kao nemjerljivo blago crnogorskog naroda - poručio je Đurović.

N.M.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2004-11-04&clanak=15508