Pivska krvava bajka: Dola, mjesto gdje je za sat ubijeno 520 ljudi i djece

Vijesti, 28. 02. 2011

Nikada neću zaboraviti Dola. To je najveće stratište u Crnoj Gori, golema i neprebolna tragedija pivskog naroda...

Ne može svaki istorijski događaj ući u udžbenik. Previše ih je da bi to jedna knjiga, pa ma koliko velika bila, i jedna dječija glava, pa ma koliko pametna bila, mogla da primi. Zato samo „odabrani“ događaji, zasluženo ili ne, nađu mjesto u istorijskom udženiku ili čitanci.
Jedan događaj nikako da se „izbori“ za to mjesto. Nije bilo dovoljno ni to da je za sat ubijeno 520 ljudi, za minut strijeljano 106 djece.

„Krvava pivska bajka“ u Dolima ostala je „sačuvana“ samo za Pivljane. Ostali, ako imaju sreće ili nekog prijatelja iz Pive možda i saznaju za nju.

Narod nije kriv što je postao žrtva

U toku Pete ofanzive čuvena, po zlu, folksdojčerska jedinica prošla je i kroz Pivu. U Dolima, pokraj sela Miljkovac, ti vojnici su 7. juna 1943. godine ubili 520 ljudi, među kojima i 106 djece, iz Dube, Bukovca, Miljkovca i Rudinica. Najviše je stradalo iz bratstva Blagojevića, njih 185, a bilo je dosta porodica koje su komplet ubijene. Nevine žrtve bile su podijeljene u tri grupe – jednu su činili muškarci stariji od 15 godina, drugu žene i djevojke, a treću djeca. Redoslijed ubijanja bio je obrnut.
"Nikada neću zaboraviti Dola. To je najveće stratište u Crnoj Gori, golema i neprebolna tragedija pivskog naroda. Imao sam tada sedam godina i sa dvadesetak mještana iz sela Borković bio sam u zbjegu, sakriven od progonitelja, u jednoj visokoj pećini preko kanjona Komarnice. Sjećam se da su se iz Dola čuli rafali i lelek koji je presjekao nebo i koji nikada neću zaboraviti.
Kada se lelek prolomio u pećini je nastupio opšti plač. Bio sam zbunjen, nijesam znao šta se događa, ali sam osjetio strašnu jezu i strah. Kasnije su mi objasnili šta se sve desilo... Taj lelek me obavezuje da se uvijek sjećam nesrećnika koji su ubijeni u Dolima, da o njima pišem, da ne dozvolim da se zaborave", drhtavim glasom priča pjesnik iz Pive Kosta Radović koji je još daleke 1969. godine skrenuo pažnju javnosti na događaj koji je nepravedno stavljen ad acta.

"U jednoj vrtači za minut je ubijeno 106 djece i majka koja se u tom trenutku porađala. Jedno dijete u kolijevci bacili su niz stijene. Kolijevka se uglavila između bora i litice i dijete je tako živjelo dok je instiktivno isisalo sve svoje prstiće, a zatim je, tako žalosno, preminulo... Grozna je Piva bila tih dana. Svuda smrt i crni garež. Sjećam se, da sam nakon povratka iz zbijega, otišao sa govedima prema rijeci Komarnici i natrčao na gomilu leševa u raspadanju. Izbezumljeno sam trčao nazad i kada sam stigao na vrelo pao sam i onesvijestio se. Kasnije sam i u snu strecao i imao košmare", priča čovjek koji je uz Obrena Blagojevića i Radovana Bošnjaka, svi iz Pive, pisao o Dolima.
"Narod nije kriv što je postao žrtva. Ali zato taj narod zaslužuje da se njegova žrtva ne zaboravi. To što se Dola ne spominju u udžbeničkoj literaturi, što djeca na uče o njima i ne znaju šta je sve Piva pretrpjela, pravo je varvarstvo, sramota i grijeh. To nijedan civilizovani narod ne bi dozvolio. Ali to je zato što nikoga ne interesuje šta se dešavalo u Pivi.
Zato bi trebalo organizovati jedan naučni skup na kome bi se govorilo o Dolima i sa koga bi trebalo uputiti apel ovima koji pišu udžbenike da i taj događaj konačno nađe mjesto u udžbeničkoj literaturi", kaže Kosta čiji stihovi su uklesani na tabli u Dolima gdje je 1977. godine napravljen memorijalni kompleks, Pivljani kažu najljepši u ex-Jugoslaviji, rad vajara Luke Tomanovića.
Na inicijativu porodice Blagojević prije nekoliko godina izgrađena je i crkva, tipa lovćenske kapele.

Miloš Glomazić, svjedok za istoriju

Samo jedan čovjek uspio je da pobjegne sa strelišta u Dolima. Valjda je sudbina tako htjela da ostavi svjedoka koji će moći da priča o najtežemo zločinu u Pivi koji se dogodio za vrijeme Drugog svjetskog rata. Miloš Glomazić imao je tada 36 godina i uspio da preživi Dola.
"Kada je naišla ta SS divizija, koja nikoga živog nije ostavljala ispred sebe, pokupila je sve stanovništvo koje je zatekla. Jedan od onih koje su vodili na strelište bio je i Miloš. Pored njega iz kuće su sa njim odvedeni sestra Vida i osmogodišnji sestrić Veljo Vučurović, koji je došao u ujčevinu.
Miloševog brata Savu, koji nije htio da krene iz kuće jer je pretpostavio šta im se sprema, ubili su u kući. Zajedno sa njim ubijeni su i njegova supruga, sin i tri kćerke. Kada su ih pobili zapalili su kuću tako da se nije imalo šta sahraniti jer je ostao samo pepeo", priča Miloševa snaha Darinka-Dunja, dok pokazuje slike svekra koji je preminuo 1986. godine u 80. godini.
"Kada su usuli rafalima ljudi su pokušali da bježe. Ko je bio ranjen odmah bi ga dotukli. Pored Miloša pokušao je da bježi i Đole Đukanović koji nije imao sreću da im umakne. Miloš je prilikom bježanja bio ranjen, ali je uspio da se izvuče. Kada je uveče došao ispred kuće, pao je. Našla ga je Mirjana Glomazić, kako sav u krvi sjedi ispred vrata... Nikada Dola nije mogao da zaboravi i preboli i tu tugu nosio je čitavog života.

Nije toliko volio da priča o tom događaju jer bi se svaki put iznova otvarala nezamirena rana. Ali je zato svakog 7. juna išao u Dola da se pokloni sjenima stradalnika", kaže Dunja koja je Miloša poznavala svega godinu.
Udala se za Miloševog sina jedinca Ratka 1985. godine, a starina je već sljedeće preminuo. Zato su Ratko i ona prvom sinu dali djedovo ime.
Nažalost, mlađani Miloš umro je u osmoj godini, a otac Ratko, od tuge, tri mjeseca nakon njega. Ostala je Dunja sa dvoje djece i bolnim uspomenama.
"Miloš je bio fini starac, pun duha, šale, uvijek sreman da odgovori. Pričao je kada su jedne prilike dolazili novinari da ga snimaju. Pitali ga oni, onako u nevjerici, kako to da je samo on uspio da pobjegne sa strelišta. A Miloš im u šali rekao: “E vi mi ne vjerujete. AIi vi kažete da je žena pala iz aviona sa 70.000 metara i ostala živa, pa ni ja vama ne vjerujem”...
Oženio se dobrom ženom koja je bila 19 godina mlađa od njega i sa kojom je dobio sina i dvije kćerke. Nažalost, danas nijedno Miloševo dijete nije živo. A svekrva je umrla nakon Miloša za tačno onoliko godina za koliko je bila starija od njega", kaže Darinka, koja je i rodom Pivljanka, od Žarkovića sa Nedajna, i čiji je otac takođe u Drugom svjetskom ratu pobjegao sa strelišta.

Možda Savjet za obrazovanje „progura“Dola u udžbenike 

Dr Đorđe Borozan, autor istorijskih udžbenika iz 2003. godine, kazao je da nema kriterijuma na osnovu kojih se određuje koji će događaj biti zastupljen u knjigama a koji ne, već da su obrađeni oni događaji o kojima je već nešto pisano i o kojima postoje opšta saznanja.
I Sait Šabotić, jedan od autora udžbenika iz kojih trenutno crnogorski osnovci i srednjoškolci uče, takođe je kazao da ne postoje kriterijumi na osnovu kojih se određuje koji događaj će ući u udžbeničku literaturu, već da su mjesto našli uglavnom oni događaji o kojima se već pisalo i o kojima se kroz istorijske udžbenike narod upoznao.
Mr Dragutin Papović, koji je zajedno sa Šabotićem i dr Šerbom Rastoderom autor prošlogodišnjih udžbenika i koji je bio zadužen za dio koji se odnosio na Drugi svjetski rat, kazao je da Savjet za obrazovanje definiše nastavne planove i programe za svaki udženik i ukoliko Savjet donese odluku da Dola uđu u udžbeničku literaturu to će se i desiti.
Sadašnjim planom i programom postoji dio koji se zove istorija kraja i nastavnici učenicima iz Pive mogu pričati o Dolima i o događaju o kome oni već dovoljno znaju. Učenici iz ostalih krajeva Crne Gore za Dola će saznati ako budu imali nekoga iz Pive ili ako im jedna rečenica prilikom obrađivanja bitke na Sutjesci i Pete ofanzive, u kojoj se spominje broj žrtava u Dolima, bude zanimljiva, pa od nastavnika zatraže da im ispriča nešto više o pomenutom događaju.

http://www.vijesti.me/vijesti/pivska-krvava-bajka-dola-mjesto-gdje-je-sat-ubijeno-520-ljudi-djece-clanak-8544

Prva crnogorska misica bez lente bila je Petruša Ušćumlić iz Pive

Vijesti,  14. 03. 2011.

PRVA PRIČA O PRVOJ CRNOGORSKOJ LJEPOTICI KOJU JE KRALJ NIKOLA POSLAO U LONDON

Priča se da je kralj želio prvo da pošalje jednu od svojih kćeri ali kada je vidio Petriju shvatio je da ljepše od nje nema.

„...Al je đavo, ali su mađije, al je nešto teže od oboje. Kad je viđu đe se smije mlada, svijet mi se oko glave vrti...“ Stihovi kao da su pisani za Petrušu Ušćumlić iz Gornjeg Unča iz Pive, prvu mis Crne Gore.
Daleke 1907. godine kralj Nikola je nju i Mašana Ćupića, takođe Nikšićanina, poslao u London na reviju ljepote, da svijet vidi kakve mi djevojke i momke imamo. Priča se da je kralj želio prvo da pošalje jednu od svojih kćeri ali kada je vidio Petriju, kako su iz milošte zvali Petrušu, shvatio je da ljepše od nje nema.

„Baka Petrija imala je tada 23 godine. Njenoj majci nije bilo milo da joj kćerka u svijet putuje sama, bez pratnje, bez nekog svog. Obratila se za savjet vojvodi Lazaru Sočici koji je, kada je saznao da je to kraljeva želja, savjetovao Petrijinu majku da je spremi i pošalje u London.
Tako je i bilo. Otišla je baka zajedno sa Mašanom Ćupićem da se prošeta londonskim ulicama i pokaže ljepotu Crnogorke. Nije se tada birala najljepša djevojka i mladić ali pričali su da su baku i Mašana, onako stasite, u crnogorskoj nošnji, hladni Englezi pozdravili gromoglasnim aplauzom“ priča Dragan Niković, sin Petrušine kćerke Natalije i jedini unuk prve crnogorske ljepotice.

Ostala fotografija i srebrna zdjela

Vidjela Petrija svijet, tom istom svijetu pokazala crnogorsku ljepotu i vratila se kući sa puno poklona – darivali je zlatom, srebrnim posuđem, nakitom. I kralj Nikola i kraljica Milena, zadovoljni njenim natupom, častili su je novcem, zlatom, novom nošnjom.
Od svega toga Nikovići kao uspomenu imaju samo nekoliko njenih fotografija i jednu srebrnu zdjelu koju sebično čuvaju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata sve ostalo je nestalo.

 

Ljepota tada i sada nije bila ista. Tada se gledalo da djevojka bude visoka, ima lijep bijeli ten, crnu dobru kosu i da ima ponosno, otmeno držanje. Da bude stasita, ali i glasita. Takva je i bila Petruša – glasom i stasom niko kao ona.
„Kada se vratila u Nikšić udala se nakon tri godine za doktora veterinarstva Đorđa Stefanelija. Djed Đorđe je bio porijeklom Rumun, poznat i priznat stručnjak koji je proputovao svijet. Čuo je za moju baku, za njenu ljepotu, odmjerenost i poštenje, i oženio je.
Nakon dvije godine, uoči samog Balkanskog rata dobili su kćerku Nataliju, moju majku. Nažalost, sudbina se poigrala sa njima tako da nijesu dugo bili zajedno.

Mlada umrlo od španske groznice

Baka je ubrzo umrla od španske groznice, u 27. godini, a djed nekoliko godina nakon nje, tako da je moja majka sa svega sedam-osam godina ostala siroče. Podigla je Petrušina sestra, njena tetka, Saveta“, priča Dragan dok njegova supruga Radmila pokazuje Petrušine i Natalijine slike.
Petruša je imala dvije sestre, Savetu i Milicu, i brata Jevrema, prvog i proslavljenog guslara, koji je takođe umro relativno mlad i čije su samo četiri pjesme ostale sačuvane.
Ljepota prvoj crnogorskoj misici bez lente nije donijela sreću. Umrla je mlada, ali kažu, da i smrt bira odabrane. Izleda da su Petrušu svi birali. Samo što njoj sudbina nije dozvolila da izabere život.

Odbila engleskog lorda

Plijenila je Petruša svojom ljepotom. Dovoljno joj je bio defile centrom Londona da jednom bogatom engleskom lordu „zavti“ pamet. Tražio je njenu ruku, ali ponosna Crnogorka je odbila bogatog Engleza. 
Kada se vratila u Crnu Goru kralj Nikola je već čuo za lordovu prosidbu. Pitao je Petrušu zašto je odbila lorda, jer bi njena udaja bila dobra i za nju i za Crnu Goru, ali i za njega.
Ona je odgovorila: „Veličanstvo, nijeste me poslali tamo da se udajem, nego da pred svijetom predstavljam ljepotu Crnogorke“.

Prvi veterinar u Crnoj Gori

Petrušin suprug Đorđe bio je prvi veterinar u Crnoj Gori.
Uticao je na oblikovanje zakonskih normi u Sanitetskom zborniku, kao i drugih naredbi i propisa u crnogorskom veterinarstvu. Bio je član mnogih državnih komisija za nabavku priplodne rasne stoke u inostranstvu, predstavnik crnogorske države na mnogim međunarodnim skupovima iz domena svoje profesije, osnivač prvog Zavoda za kontrolu namirnica u Crnoj Gori.

Mašanovu ljepotu upoređivali sa Njegoševom

Ljepota ni Mašanu Ćupiću, koji je bio iz Presjeke, nedaleko od Nikšića, nije donijela sreću. On se 1916. godine sa braćom odmetnuo u komite. Brzo je uhvaćen i odveden u nikšićki zatvor koji se nalazio u Staroj pivari ispod Bedema gdje je teško mučen i tu je od muka i gladi umro.
Nije se ženio tako da od čovjeka, čiju su fizičku ljepotu upoređivali sa Njegoševom, nije ostalo potomstva.
Ćupići su inače iz Zagarča, ali je Mašanov djed odatle zbog krvne osvete pobjegao prvo na Lukovo, a zatim u Presjeku.

http://www.vijesti.me/vijesti/prva-crnogorska-misica-bez-lente-bila-je-petrusa-uscumlic-pive-clanak-10662

Kralj Nikola bio je poslušan đak

   Vijesti, 15. 03. 2011.


PROFESORICA IVONA JOVANOVIĆ O FRANCUSKOM ŠKOLOVANJU NIKOLE I PETROVIĆA

Zahvaljujući pojačanom interesovanju Francuske za Crnu Goru u doba vladavine Danila I i njegove frankofilski orijentisane supruge knjeginje Darinke, francuska vlada nudi Crnoj Gori određeni broj stipendija za školovanje njenih pitomaca.

Tako će knjažev sinovac, budući crnogorski kralj, Nikola I Petrović Njegoš, januara 1856. godine, zajedno sa još dva crnogorska učenika, Božom Petrovićem, budućim predsjednikom crnogorske vlade i Stankom Radonjićem, budućim ministrom inostranih poslova, upisati čuveni Licej Luja Velikog u Parizu – navodi Ivona Jovanović, profesor francuskog jezika na Univerzitetu Crne Gore, u razgovoru za „Vijesti“ povodom Dana frankofonije u Crnoj Gori, koji se obilježavaju od 16. do 25. marta nizom kulturnih dešavanja.

Ona ističe da su tu obrazovnu instituciju osnovanu 1563. godine u kojoj će Nikola boraviti četiri godine, sve do stupanja na crnogorski prijesto, pohađali čuveni književnici Viktor Igo, Šarl Bodler, Volter, Molijer, Didro, Leopold Sedar-Sengor, slikari Dega, Delakroa, Žeriko, princ od Monaka, srpski kralj Milan, predsjednici Francuske - Žorž Pompidu, Valeri Žiskar d’Estan, Žak Širak i mnoge druge značajne ličnosti.

Besplatno školstvo

"Uostalom, poznati francuski geolog i profesor, Leonce Elie de Beaumont , izjavio je da sve što nosi neko ime u Francuskoj vezuje svoju ranu mladost za ovu ustanovu. Škola čija su vrata i danas otvorena srednjoškolcima nalazi se u Ulici St. Jacques u Parizu u srcu Latinskog kvarta, nadomak univerziteta Sorbona, a u njoj je obrazovanje oduvijek bilo besplatno", govori profesorka Ivanović.

 


"Naime, njeni osnivači Jezuiti smatrali su da školovanje predstavlja vrstu milosrđa, te da ono mora biti dostupno i siromašnima. Iako je, iz istih razloga, ova ustanova od samog osnivanja ušla u otvoreni sukob sa Univerzitetom, broj upisanih đaka je od prvobitnih 6, već 1640. godine dostigao brojku od 2.500. Nakon posjete Luja XIV 1674. godine institucija zvanično dobija naziv Collegium Ludovici Mani (Koledž Luja Velikog). Nudeći školi pokroviteljstvo, Kralj Sunce joj tom prilikom poklanja umjetničku sliku koja i danas krasi direktorovu kancelariju".
Za vrijeme svoje vladavine, tokom koje se u usmenim obraćanjima kao i u zvaničnoj korespondenciji tečno služio francuskim jezikom, Nikola se s ljubavlju bavio književnim prevođenjem sa francuskog jezika. Osim lirskih pjesama, posebnu draž mu je pričinjavalo prevođenje epskih spjevova
Jovanovićeva ističe da je zanimljivo da se tokom 18. vijeka u okviru ove institucije i studiralo.
"Naime, nakon položene mature učenici su mogli da se obrazuju za profesora ili pak da studiraju tehničke nauke, medicinu, pravo ili teologiju. Tako je najpoznatiji francuski revolucionar Robespjer, koji se u školu upisao kao stipendista sa navršenih 11 godina, iz nje izašao u 23. godini s diplomom advokata i nagradom koja se sastojala od 600 knjiga koje su mu darovane za izuzetan uspjeh i postignute rezultate".

Carski licej

Jovanovićeva priča da je u školi  u to vrijeme postojao departman za izučavanje orijentalnih jezika - turskog, persijskog, arapskog, odakle je francuska diplomatija regrutovala svoj kadar. Za njegov najveći prevodilački poduhvat smatra se prepjev prozne pripovijetke pretvoren u vrsnu poemu od 2168 stihova poznatog francuskog romantičarskog pisca Rene de Šatobrijana Potonji Abenseraž („Les aventures du dernier Abencerage“) o mladom kraljeviću koji je žrtvovao ljubav da bi ispunio junački zavjet svojih predaka
"U doba Napoleona Bonaparte ova institucija će prva u Francuskoj ponijeti naziv Licej, postavši 1805. godine Carski licej. Od tada će se, u zavisnosti od političkih prilika i režima naziv ove ustanove često mijenjati. Kraljevski koledž Luja Velikog, zatim Državni licej, te Licej Descartes itd... da bi se 1873. godine konačno ustalilo i od tada glasi Licej Luja Velikog" .
Ona naglašava da je licej oduvijek njegovao tradiciju otvorenosti prema svijetu odbacujući svaku vrstu diskriminacije, a oko deset odsto učenika ove gimnazije bilo je, kao i danas, porijeklom iz drugih država.
"Ova ustanova koja je školovala kraljeve i prinčeve bila je od 16. vijeka besplatna i uvijek dostupna onima najnižeg imovinskog stanja! U školi se njegovao kult rada i zalaganja i insistiralo se na sticanju širokog opšteg obrazovanja i njegovanju čovječnosti. Licej je bio i ostao prepoznatljiv po izuzetno kvalitetnom profesorskom kadru, inovativnim metodama i važi za ustanovu u kojoj su prvi put uvedena školska takmičenja iz različitih disciplina. Iako su u liceju u burnijim istorijskim periodima primjenjivane i represivne mjere prema učenicima, za razliku od većine ustanova u svijetu koje se mogu pohvaliti tako dugom tradicijom, disciplina je u ovoj školi ostala veoma liberalna".

Nikola je bio poslušan đak

Jovanovićeva podsjeća da kralj Nikola u svojim Memoarima govori o svom školovanju u ovoj instituciji. U Liceju ga je uglavnom privlačila književnost i vrlo malo matematika, prema kojoj tvrdi, nije imao nikakavu naklonost. Za vrijeme svog boravka u Francuskoj budući crnogorski vladar uspio je da pročita i prouči sve francuske klasike, a njegovi profesori govorili su da je sa neuobičajenom lakoćom naučio francuski, da ga je govorio tečno već poslije šest mjeseci, i da je pisao bez grešaka nakon svega godinu dana.
"Na osnovu podataka koji postoje u liceju, Nikola je bio poslušan đak („caractère docile“) i u prvoj godina liceja „uspio je znatno da napreduje“ („il fait des progrès notables“). Za razliku od svojih vršnjaka u samom liceju, Nikola i njegovi drugovi imali su poseban status. Spavali su u zasebnoj sobi, u odjeljenju glavnog nadzornika Deforžea, obroke su uzimali odvojeno od drugih i imali su svog nastojnika. U školskim arhivima ostalo je takođe upisano da je crnogorski kralj za direktora Liceja gospodina Žulijena izjavio: „Ono malo dobrog što nosim u sebi dugujem gdinu Žilijenu. On me je naučio da je u životu samo pošten čovjek dostojan da bide čovjek“ – ističe Jovanović.

Kralj prevodio s francuskog 

Jovanović navodi da svom četvorogodišnjem boravku u Liceju Luja Velikog, kralj Nikola duguje izuzetno poznavanje francuskog jezika i francuske književnosti.
"O pariskoj konverzaciji na dvoru Petrovića svjedoče mnogobrojni putopisci. Jedan od njih, francuski publicista i pisac Charles Yriarte koji se zadesio na Cetinju sedamdesetih godina 19. vijeka tim povodom izjavio je:
„Uvijek je zanimljivo za stranca koji proputuje u toku nekoliko mjeseci tako neplodne i teško prohodne zemlje da odjednom iza visokih planina naiđe na gotovu parisku sredinu... svi gosti su govorili naš jezik kao mi sami...“ Za vrijeme svoje vladavine, tokom koje se u usmenim obraćanjima kao i u zvaničnoj korespondenciji tečno služio francuskim jezikom, Nikola se s ljubavlju bavio književnim prevođenjem sa francuskog jezika".
"Osim lirskih pjesama, posebnu draž mu je pričinjavalo prevođenje epskih spjevova. Naime, za njegov najveći prevodilački poduhvat smatra se prepjev prozne pripovijetke pretvoren u vrsnu poemu od 2168 stihova poznatog francuskog romantičarskog pisca Rene de Šatobrijana Potonji Abenseraž („Les aventures du dernier Abencerage“) o mladom kraljeviću koji je žrtvovao ljubav da bi ispunio junački zavjet svojih predaka", naglasila je Jovanovićeva.

http://www.vijesti.me/kultura/kralj-nikola-bio-je-poslusan-dak-clanak-10936